Ali-paša, sin i reformator Hercegovine

Možda je nestao sa horizonta političke pozornice, ali markantni Ali-paša nije nikada zaboravljen (Wikipedia)

Prije 166 godina na putu od Jajca za Banju Luku desila se tragedija – ubijen je sin i junak Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović (Stočević).

No, službena verzija govori da je hercegovački vezir stradao od slučajno opaljene puške. Mnogi su i tada posumnjali u autentičnost tog izvještaja. Pretpostavlja se da je stražar koji je čuvao Ali-pašu u šatoru u Dobrunu, po naređenju Omer-paše Latasa, izvršio njegovo ubistvo, tog kobnog 20. marta 1851. godine.

Tragedija Ali-paše Rizvanbegovića je nepovoljno odjeknula u cijeloj zemlji, čak i kod ljudi koji ga nisu voljeli. Njegovom pogibijom bio je izrevoltiran i njegov pobratim, vladika Petar II.

Možda je nestao sa horizonta političke pozornice, ali markantni Ali-paša Stočević nije nikada zaboravljen. I danas je prisutno, osobito kod Hercegovaca živo sjećanje na njegovo postojanje.

Biografija Ali-paše Stočevića

Ali-aga, kasnije poznat kao Ali–paša Rizvanbegović Stočević rođen je u Stocu oko 1783. godine. Sin je Zulfikar-kapetana Stolačkog i Malikhane. Nakon očeve djelidbe kapetanije, tadašnji mladić Ali-aga odlazi u svijet. Vraća se kući, nakon smrti oca. Upravljao je Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine.

On je kao pojedinac, zajedno sa svojim istomišljenicima, bio protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića. Nije tačno da je Hercegovina bila protiv tog pokreta. Civilni organi su bili uz pokret. Potvrda za to se nalazi u ilamima kadija Stoca, Mostara, Ljubuškog, Nevesinja, Cernice, Onogošta, kao i svih ostalih administrativnih centara u Bosni. Protiv pokreta su bili pojedinci začetnici nekadašnjeg sistema, tzv. derebejlik banditizma.

Borba Ali-age Rizvanbegovića trajala je gotovo 20 godina, prvo u svojoj porodici za vlast u Stocu, a onda je to proširio na druga područja: Počitelj, Mostar, Ljubuški, Gacko, Nevesinje, Nikšić, pa i Trebinje. Dakle, za skoro cijelu Hercegovinu.

Zaveo je i Smail-agu Čengića, Redžepašiće u Nevesinju. Bio je toga svjestan i odmjereni Gradaščević. Kada naređuje napad na Ali-agu Rizvanbegovića, naglašava da je krivac što je lažima zaveo dio poštenoga naroda, vodeći ga u nesreću i da je dužnost svih da se to spriječi, da je to on uradio za svoj interes, a ne za interes zemlje i naroda.

Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv Gradaščevića, Porta odstupa od uobičajnog pravila i imenuje ga 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. gotovo samostalno, kao “mali car”, upravlja Hercegovinom.

Hercegovački mutesafirluk

Poslije sloma pobune Huseina-kapetana Gradaščevića, Bosanski pašaluk se prividno vratio mirnom toku života, mada se nije pomirio sa teritorijalnom umanjenošću zbog gubitka hercegovačkog mutesafirluka. Ali-paša, nakon što je postao upravnik (mutesafir) hercegovačkog sandžaka, dodaje u svoju titulu i naziv Galib (pobjednik), tako da se punim imenom zove: Galib-Ali-paša Rizvanbegović. Narod ga je prozvao Stočević (po Stocu).

Od 36 bosanskih kadiluka, Hercegovini je pripalo njih 12. Hercegovina je u vrijeme vezirovanja Galib-Alija imala približno isto teritorijalno prostranstvo kao u vrijeme njenog osnivača, herceg Stjepana Vukčića. Ona je za Ali-pašine uprave obuhvatala 15 srezova: Duvno, Ljubuški, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Trebinje s Ljubinjem, Nevesinje, Gacko, Nikšić, Foču, Čajniče sa Goraždem, Pljevlje sa Kolašinom i Prijepolje.

Bilo je to i vrijeme “sultanovih reformi”, koje nisu zaobišle ni Bosanski pašaluk, a ni hercegovački mutesafirluk. Naime, 1832. i 1833. godina je poznata po reformnoj politici u BiH kojoj je cilj bilo provođenje regrutacije rezervne vojske askeri-redifei muhamedije.

Nakon održane konferencije bosanskog i hercegovačkog plemstva u Mostaru, Davud-paša i Ali-paša izdali su 28. decembra 1834. godine bujruldiju narodu BiH u vezi sa novim mjerama: “da je sultan uveo novu vojsku sa zadatkom da čuva islamski narod i da takvu vojsku treba uspostaviti u BiH; carskoj naredbi koja se tiče ove stvari treba se pokoravati, jer i vjera to nalaže; ko se ovom usprotivi, biće kažnjen na onom svijetu od neprijatelja koji sa svih strana opkoljavaju BiH”.

Inače ta 1834. godina je poznato po ukidanju timarskog sistema i gubljenju nekadašnjeg značaja spahija u vojnoj organizaciji carstva.

Ali-paša Stočević kao reformator

Hercegovački mutesafir je od samog početka bio nepovjerljiv prema mostarskoj sredini. Svoje povjerenje je uglavnom dao Stočanima. U početku vezirovanja okružuju ga njegovi najpouzdaniji saradnici: Smail-aga Čengić, carski kapidži-baša i muselim gatačko-pivski, Hasan-beg Resulbegović, muselim trebinjsko-ljubinski i Baš-aga Redžepašić, muselim nevesinjski.

Riječi koje je prilikom govora 11. maja 1833. godine upotrijebio obraćajući se okupljenom narodu: “svakome ću suditi po čistoj pravednosti”, ubrzo je i sam Ali-paša Stočević zaboravio. Od Ali-paše će se kasnije otuđiti i Smail-aga Čengić i Hasan-beg Resulbegović.

U Hercegovini nisu reforme sprovedene po zamisli vlasti carstva, nego u duhu i stilu svog mutesafira. Ali-paša je svojom strogošću zahtijevao pokornost i rad od Hercegovaca. Njegova poznata krilatica “ili pušku pucaj ili čekić kucaj” sprovođena je dosljedno.

U vrijeme njegove uprave u Hercegovini su uvedene nove poljoprivredne kulture: riža, dud, masline, vinova loza. Poznato je da je doveo sa sobom stručnjaka Mustafa-agu Pirindžiju i da je na imanju Veljaci kod Ljubuškog počeo uzgajati rižu. Tome su se suprostavili stanovnici Ljubuškog 1834. godine, međutim Ali-paša ih je na silu natjerao na sadnju. Vrijeme je pokazalo da je njegova odluka bila ispravna, jer hercegovačka riža će postati brend koji će kvalitetom potisnuti dotadašnju uvoznu.

Ali-paša Rizvanbegović je iz Hercegovine izvozio oko 150 tovara riže i ubrzo je potisnuo talijansku. Isušio je i Trebižatska polja, naselio ga kolonistima, kultivisao zemljište. Uvećao je proizvodnju krompira, kukuruza i duhana. Oformio je velike maslinike na imanjima na Buni, okolini Stoca i vinograde u okolini Mostara. U Hercegovinu je uvezao svilenu bubu, kazazima je namještao obradu i proizvodnju svile. Iz Azije je uvezao najljepše vrste jasmina, u stočarstvo je uveo niz novih pasmina.

Zabranio je neplansko iskorištavanje šuma, a sam je, kao primjer drugima, lično predvodio akcije pošumljavanja goleti i pustara. Izgradio je i prvu pilanu u Blagaju na Buni, koja je počela raditi 1848. godine. Počeo je izgradnju puteva.

Jako je dobro znao da je prosvjeta riznica i snaga znanja. Podigao je veliki broj mejtefa i škola. Sagradio je čitav niz sakralnih, kulturno-prosvjetnih, javnih, privrednih i stambenih zgrada. U Mostaru je izgradio džamiju bez munare (mesdžid) i turbe šejh Juje na Luci, uz nju tekiju sa bibliotekom i musafirhanom. U Stocu i Buni također je sagradio džamije.

Politički testament Ali-paše

Njegovo odbijanje, zatim izjave i doslovno nesprovođenje reformi izazivalo je i sultanovog seraskera Omer-pašu Latasa. A on je Ali-pašu Stočevića vrebao i čekao. Na kraju ga je vezirov autoritet u Hercegovini i ponizio.

Narodna priča govori da je Omer-paša Latas na prevaru uhvatio Ali-pašu, da je naredio da ga posjednu na magarca, tako da je licem morao gledati tovaru u rep i da ga je takvog vodao za osvetu po Bosni i Hercegovini.

Historičari posljednji put spominju putovanje Ali-paše Rizvanbegovića za Krajinu, koje je bilo teško i naporno, jer je i zima te 1851. godine bila odviše jaka. Kroz livanjska polja jedva se moglo i kretati od snježnih smetova.

Po zauzeću Jajca, Omer-paša naređuje da se u zatvor jajačke tvrđave pritvore i Ali-paša, i sin mu Hafiz-paša. Zna se da su Arbanasi pomogli Omer-paši Latasu u gušenju otpora Krajišnika i njihovog buntovnog hercegovačkog saveznika.

Sama nekadašnja izjava Ali-pašina da se “Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka” je postala politički testament, tj. kreator njegove sudbine. Na kraju se u blizini Banje Luke, u Dobrunu 20. marta 1851. godine i završilo tragikomično putovanje hercegovačkog uglednog vezira. Sahranjen je te iste godine kod Ferhadije džamije, gdje je nad njegovim grobom sagrađeno i turbe za posebne zasluge. Ferhadija je bila razrušena, srećom je opet obnovljena. Turbe Ali-paše Rizvanbegovića u Banjoj Luci još nije, a to hercegovački vezir zaslužuje – to mu barem bosanskohercegovačko stanovništvo duguje.

Ali-paša Rizvanbegović je postigao značajne uspjehe u privrednom i trgovačkom pogledu i njemu je Hercegovina zahvalna za svoj tadašnji napredak i procvat. Neki su ga mrzili, drugi voljeli. U svakom slučaju izazivao je strahopoštovanje. Bio je i ostao sin i reformator Hercegovine.

Izvor: Al Jazeera