Ameri u Španiji: Tim ili skupina pojedinaca?

Posljednja provjera Dream Teama, protiv Slovenije na Kanarima, završila je na plus 30 (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Nekako mi je prenaglo i prebrzo stiglo ovo Svjetsko prvenstvo u košarci – koliko jučer sam sjedio na hvarskoj terasi, čitajući krimiće, milovan maestralom, s čašom vina pokraj sebe, pažljivo izbjegavajući sve, pa tako i medijske uljeze iz vanjskog svijeta, a koliko sutra bit ću zakovan za žutu fotelju manijakalno prateći utakmice iz Španjolske.

Jedini relevantan kontakt s protagonistima imao sam nakon što sam gotovo slučajno kupio novine – ponestalo mi je starih za potpalu roštilja – i pročitao da je hrvatska reprezentacija na trodnevnom odmoru. Okrenuo sam izbornika Repešu: “Je li sve u redu?” – “Jest”, bio je službeni dio razgovora, a kazao mi je da upravo, u suton, čita ulomke iz knjige supruzi na dubrovačkoj plaži. Dugotrajna razdvojenost partnera blagotvorno djeluje na bračnu romantiku, ma koliko brak trajao…

Pomalo hvatam konce, tko, s kim, protiv koga, kada i kako. Neće mi trebati dugo, a nekako mi se najbezbolnije čini malo se pozabaviti Amerikancima, jer izgleda da nakon ovog natjecanja ponovo slijede promjene u njihovom poimanju međunarodnih natjecanja.

Samo bih još, u nastavku dugog uvoda, dodao kako je ovo Svjetsko prvenstvo, iz nepoznatih razloga, preimenovano u Svjetski kup, podređeno očekivanom finalu Španjolaca i Amerikanaca. Velika španjolska generacija bi se trebala oprostiti i razići osvajajući zlato pred vlastitim fanatičnim navijačima.

Rudy, Navarro, Calderon, braća Gasol i društvo uzeli su 10 medalja na velikim natjecanjima u posljednjih 15 godina, a onda kad ih nisu uzeli – bili su suočeni s otkazima najboljih igrača. Ogledni primjer uspjeha talentirane generacije, koja je zajedno odrastala još u mlađim dobnim kategorijama.

Jednom su to već trebali učiniti – mislim na osvajanje zlata na svom terenu – na Eurobasketu 2007. godine, koji je igran u Španjolskoj. Tada su se smiješili sa svakog jumbo-plakata, sa svakog autobusa, sa svakog kioska, unaprijed proglašeni pobjednicima, ali ih je vlastita arogancija skupo koštala. U finalu im je tamnoputi Rus Holden (kao u nekom hladnoratovskom vicu) ubacio posljednje poene.

Ovaj put im se ponovo sve fino poklopilo i imaju sve preduvjete da poprave ono što su te, 2007. godine propustili učiniti. Okupili su im se svi najbolji, dok im je glavni i, paušalno rečeno, jedini rival SAD desetkovan otkazima i ozljedama.

Amaterske i studentske selekcije

Za razumijevanje stanja u američkoj selekciji treba se malo vratiti u povijest. Amerikanci su dugo tretirali samo Olimpijske igre kao relevantno međunarodno natjecanje, a svjetska prvenstva ih nisu zanimala i tamo su slali smiješne selekcije. Na OI igrali su samo amateri, ali i amaterske/studentske selekcije SAD-a su bile dovoljno dobre da pometu konkurenciju.

S izuzetkom Munchena 1972. godine, kad su ih Sovjeti dobili u kontroverznoj završnici košem pokojnog Aleksandra Belova, a Amerikanci su potom odbili preuzeti srebrne medalje i one su u posjedu Međunarodnog olimpijskog odbora već pola stoljeća; i bojkota Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine, uzeli su sva zlata, zaključno s 1984. godinom (Los Angeles).

Preokret u svjetskoj košarci dogodio se krajem osamdesetih – tzv. jugoslavenski i sovjetski amateri postali su bolji od onih stvarnih američkih. U Seoulu 1988. godine Ameri su bili treći i potom je Svjetska košarkaška asocijacija (čitati: Bora Stanković) dozvolila američkim profesionalcima nastupe na OI. To je dovelo do formiranja prvog, jedinog i neponovljivog “dream teama”, dramatičnog povećanja globalnog zanimanja za olimpijsku košarku, i zlata u Barceloni 1992. godine, uz pobjeđivanje prosječnom razlikom od 44 poena, bez ijedne minute odmora tijekom turnira, uz dolaske na utakmice direktno s golfa.

U međuvremenu su Ameri ozbiljnije počeli tretirati i svjetska prvenstva, pa su i za njih formirali profi-selekcije. No, nekadašnji učenici nisu više bili naivni, pa su i te dobre američke selekcije znale udariti u zid.

U svom su Indianapolisu 2002. godine završili kao šesti na SP-u, a 2004. godine su na putu do bronce na Olimpijskim igrama u Ateni izgubili tri utakmice – više nego na svim prethodnim olimpijskim turnirima ukupno.

To ih je naučilo pameti, pa su počeli razmišljati dugoročno, i za SP u Japanu 2006. godine su formirali mladu selekciju, koja je trebala dugo ostati zajedno. Izgubili su, istina, od Grčke u polufinalu (navodno još uvijek mozgaju nad pick igrom Diamantidisa), ali su potom ponovo dominirali sve do Londona 2012. godine, pod ravnanjem Mikea Krzyzewskog sa sveučilišta Duke, vraćajući rejting i imidž “onih koji su izmislili košarku”.

I tu dolazimo do dana današnjih.

Zvijezde otkazale

Još u siječnju je bila objavljena lista od 28 njihovih imena za Svjetski kup, no s te liste sami su sebe vrlo brzo isključili Carmelo Anthony, LeBron James, Dwight Howard, Chris Paul, Russell Westbrook i drugi. U srpnju je bila objavljena lista od 19 imena, ali i s te liste su se neki povukli – recimo Blake Griffin i Kevin Love.

Time je selekcija ostala bez visokih igrača, pa je Krzyzewsky naknadno pozvao svog omiljenog igrača s Dukea (sada je u Netsima) Masona Plumleea, na zgražanje velikog dijela američke javnosti – Plumlee igračkom kvalitetom nema mjesta u američkoj selekciji. Na treningu je potom teško ozlijeđen Paul George, koji je odmah morao na operaciju, a onda je stigao novi udarac – 7. kolovoza se povukao i Kevin Durant, pravdajući se tjelesnim i mentalnim zasićenjem. Kako je time selekcija ostala tanka na krilnim pozicijama, bez njegovog stabilnog šuta izvana, a i individualne kvalitete, pod hitno je pozvan Rudy Gay.

Prilično hektično, nije li?

Po Durantovom odustajanju postalo je jasno da vlasnici NBA klubova ponovo počinju vući konce – plaćaju igračima desetke i stotine milijuna, da bi im se igrači ljeti ozljeđivali ili iscrpljivali loptajući se za slavu i ponos. Nije Durantova odluka bila samo njegova… Došlo je vrijeme da Thunder ozbiljno jurne po NBA prsten, dosta je bilo tapšanja po ramenima u stilu: “Ti si najodgovorniji za rezultat, a odgovoran si onome tko te plaća, dečko.”

I druge velike NBA zvijezde iskoristit će ljeto za odmor… Izgleda da im više neće biti tako jednostavno okupljati najbolje. Zato i mislim da ponovo slijede promjene u poimanju međunarodnih natjecanja, što sam prethodno napomenuo. Nekako mi se čini da će Amerikanci koliko-toliko ozbiljno izgurati do Rija 2016. godine, a potom… Teško je predvidjeti, ali ponovo bismo mogli gledati njihove drugorazredne selekcije.

Što im je, dakle, preostalo za Svjetski kup? Jedan pravi španer prema mom ukusu (James Harden), jedna prava NBA zvijezda, koja nije igrala dvije godine zbog ozljeda (Derrick Rose), a i dio priprema propustila je zbog otjecanja koljena, nešto iskusnijih specijalista i hrpa mladića bez ikakvog iskustva na toj sceni.

Halo, Andre Drummond u SAD-u još ne smije popiti pivu legalno, jer nema 21 godinu, a Anthony Davis je netom napunio 21 i ponosno je popio pivu u baru baš na rođendan Tarika Filipovića (11. ožujka). U tim godinama hrvatski igrači još sjede na kraju klupe igrajući, pardon – gledajući, regionalnu ligu.

Je li to dovoljno da se nadmaše napaljeni Španjolci? Skloni smo potcjenjivanju američkih selekcija, tražeći im mane i zanemarujući vrline, to je jednom lijepo rekao Roko Ukić, kad smo teoretizirali u Turskoj 2010. godine, pa je i ovaj tekst tako intoniran. Ali… Ovo stvarno nije društvo pred kojim će itko unaprijed ustuknuti.

Ekipa od 110 milijuna dolara

Opet, kako bih relativizirao vlastite teze – da baš ne napišem “kako bih demantirao sam sebe” – moram evidentirati da 12 odabranih američkih igrača za Svjetski kup (“Ovo je bio daleko najteži proces selektiranja igrača otkako smo preuzeli program 2005. godine”, kazao je direktor reprezentacije Jerry Colangelo po otpisivanju Parsonsa, Lillarda, Korvera i Haywarda) vrijedi 110 milijuna dolara – koja stotina tisuća manje ili više.

Od najplaćenijeg Gaya do najmanje plaćenog, naravno, Plumleea. Vrlo pristojan godišnji prihod od devet milijuna po glavi za selekciju prosječno staru samo 24 godine.

Pitanje svih pitanja iz američke perspektive jest: Hoće li “coach K” imati momčad, hoće li dobiti zajedništvo i kemiju, ili će na raspolaganju imati samo hrpu pojedinaca? Teško je izvlačiti neke velike zaključke iz (samo) četiri odigrane pripremne utakmice, koje su sve uvjerljivo dobili.

Posljednja, protiv Slovenije na Kanarima, ujedno i prva izvan američkog teritorija, i jedina u sastavu koji će igrati Svjetski kup, završila je s okruglih plus 30 (101:71). Uz matematičko raspoređivanje minutaže, šest dvoznamenkastih, dominaciju u skoku (20 napadačkih skokova), 21 izgubljenu loptu Slovenaca i demonstraciju talenta mlađahnog Davisa, koji je upisao 18 poena, devet skokova i pet blokada.

Ipak, Slovenci – uz dužno poštovanje i igračima i (posebno) izborniku Zdovcu – nisu selekcija za zonu medalja, a najtanji su tamo gdje su Amerikanci silno jaki – u skok igri.

Poanta priče? Nema je… I ja tražim rješenja plasiranih dilema.

Izvor: Al Jazeera