Piše: Ibrahim Sofić
U petak je Kurban bajram, veliki muslimanski praznik. Svakog bajrama pojave se u meni neke scene, neki prizori, neka događanja od ranijih praznika koja mi odavno ne padaju na pamet.
Ovaj put, došao mi je na um jedan bajram, slagat ću da li je bio Ramazanski ili Kurban, prije skoro 20 godina, kada se Sarajevo nalazilo u okruženju, a veći dio Bosne u plamenu i bjesnilu rata.
Ne sjećam se da li se pucalo toga dana i da li su padale granate, ali se sjećam radosti, kako svoje, tako i mojih ukućana i brojnih gostiju…
Sjećam se, imao sam nekih osam ili devet godina, obukao sam malo nošeno odijelo (tada se nije moglo uzeti novo za bajram, bilo je važnijih stvari), podijelio prvo radost sa roditeljima, očevom majkom – Babom, kako smo je zvali…
Mama je uspjela napraviti ratni kolač, neki rolat od keksa (moguće je da je glavni sastojak bio onaj „vijetnamski keks”, kako smo ga zvali, jer je imao veeeeoma star datum proizvodnje, a stigao je u humanitarnoj pomoći), a ja sam otišao u zgradu prekoputa da podijelim bajram sa dajdžinom porodicom.
Susret s Dedom
Na povratku kući, u haustoru, nedaleko od svog stana, sreo sam dedu Milovana, koji je inače iz Srbije, ali je cijeli rat bio u Sarajevu zajedno sa svojim sinom, a živio je sprat iznad mene. Svi smo ga zvali „Deda“.
„Sretan praznik, deda“, rekoh mu i pružih ruku…
Pogledao me je nekako tužno i sretno odjedared, stisnuo mi ruku i vratio se sa mnom do mog stana.
Na vratima je pozdravio moje, čestitao praznik i ušao sa mnom. Pogledao je moju majku i pružio joj ruku, kazavši:
„Svaka ti čast kada imaš ovakvo dijete. On zna da sam ja Pravoslavac (zaista sam znao, jer sam mu ranije čestitao jedan praznik, ali se sad ne mogu sjetiti je li to bio Vaskrs ili Božić), ali mi je opet pružio ruku i poželio mi sretan praznik. Ko veli, ako se ja radujem, raduj se, Deda, i ti.“
„E, moj deda, pa zna se da pravi vjernici ne prave međusobne razlike, već gledaju šta im je isto, ako se jedni raduju – trebaju i drugi sa njima. De, sjedi, što si prolazio, što nisi odmah došao na kafu. Evo ima i kolač, bujrum“, odgovorila mu je majka.
Deda je bio prvi gost, a netom kasnije došao je i drugi komšija, Zoran, a potom su došli još mnogi.
‘Nek’ se srce veseli’
Tada je bila puna kuća, pričalo se, prisjetilo se nekih životnih detalja, a najviše se šalilo, smijalo i nadalo se novim, još sretnijim bajramima kada „ovo sve prođe“.
I prođe, hvala Bogu, ali…
Nadali smo se da će ljudi iz rata izaći bolji, uvezaniji, bolji prema drugima, ali tako ne bi.
Sada su bajrami postali nekako formalni. Ode se na namaz, na mezarje (groblje), obiđe se poneko od porodice i bude se kući. Generalno, to i jeste bit praznika, ali nema jedne stvari. Ima jedna pjesma o ovom muslimanskom prazniku u kojoj se kaže „nek’ se srce veseli“, no taj dio često izostane.
Ostane tuga za najbližima, stari “odu” u sjećanja, mladi u večernji provod i tako se razvlače među članovima porodice dok ne postanu skoro nevidljive. Ne kažem da je tako kod sviju, možda samo ja imam neka tužnija iskustva.
Naravno, ne treba generalizirati niti samo kritikovati, već nešto i uraditi.
Pa tako smo i proteklog bajrama, kod punice, imali jedno fino druženje, gdje je opet, kao u mom ratnom slučaju, bilo lijepe priče, smijeha. Bilo je i malo sjete za onima kojih nema, ali treba i to, jer su i oni nekih bajrama bili uz nas, uz najmilije.
Izvor: Al Jazeera