Strašno volim sport (istina, daleko više sam pisao o njemu nego što sam se bavio istim), no čini mi se da je na pragu vrijeme kada bi se isti u okviru Bosne i Hercegovine, ako ne i šire, trebao svesti na amaterske grane, rekreacijske – ne bih ga skroz ukidao, jer svi problemi imaju svoj rok trajanja.
Zašto bih ovo uradio? Jednostavno – da se, u prvom redu, zaštite ljudski životi, a potom zato što su dešavanja vezana za sport sve drugo osim vrhunskog sporta.
Posljednji incident vezan za bosanskohercegovački sport, tačnije nogomet-fudbal, zbio se u Mostaru, kada je napadnut autobus navijača Čelika pri povratku Zeničana iz Širokog Brijega, nakon čega su putnici izašli iza autobusa i fizički se obračunali s napadačima. Zvanični bilans – dvoje povrijeđenih.
Na nedavnoj utakmici rukometnih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Srbije, u sklopu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo (EP), dio publike u sarajevskoj “Skenderiji” je tokom intoniranja himne gostiju spustio hlače i pokazao zadnjice.
Navijački folklor
Tuče, provokacije, pucnjave, uvrede, maltretiranja – mnogi će kazati kako je to dio navijačkog folklora, kako idu na utakmice “da se ispušu, da se pobiju”, a sport “ionako ne prate”.
I kako sada normalan ljubitelj sportskih manifestacija da ode na utakmicu, bilo u svom ili nekom drugom gradu? Kako biti siguran da ga u povratku neće neko sačekati, “pozdraviti” kamenom, palicom i slično?
Navijači nisu jedini koji kvare sport – tu su i sportaši, koji trebaju biti primjer novim generacijama.
Nedavno sam čitao zanimljivu priču iz Brazila. Tamo nogometaši-fudbaleri koji se ogriješe o pravila sporta mogu birati između suspenzije i skraćene suspenzije uz društveno-korisni rad.
Brazilci koji se odluče za ovu drugu varijantu obavezni su, naprimjer, svako jutro doći u bolnice za djecu ili sirotište, gdje se druže s mališanima koji tu borave.
Udar na sujetu
Možda bi i u Bosni i Hercegovini trebalo uvesti nešto takvo – samo konkretnije od rada s djecom. Naše “zvijezde” često potežu za nesportskim ponašanjem, kako tokom mečeva (psovanje, pljuvanje, nerijetko i fizički obračuni) tako i poslije (noćni provod), pa bi trebalo udariti ih tamo gdje najviše boli.
Novčanik? Ne! Sujeta? Da. Tu su najranjiviji. Pa bi, recimo, bilo interesantno vidjeti nekog sportaša kako nosi prljave posteljine u bolnicama, čisti ulice i slično. Dakako, Brazilci, također, plate novčani dio kazne, pa bi mogli i ovi “naši”.
Nije ovo slučaj samo u Bosni i Hercegovini; kamo sreće da jeste, imali bismo se na koga ugledati.
Tuče navijača, okršaji s policijom, fizički obračuni nogometaša-fudbalera, veličanje ratnih zločina i zločinaca, rasizam, fašizam… samo su neki od elemenata nesportskog ponašanja prečesto prisutnih na i oko balkanskih sportskih arena.
Neki će možda reći kako je stav u vezi s ukidanjem sporta s početka teksta preradikalan. Pokušava se na sve moguće načine suzbiti ponašanje koje nema nikakve veze s sportom, pa, zbog budućnosti samog sporta i novih, zdravijih generacija, možda je vrijeme za radikalne poteze.
Izvor: Al Jazeera