Beograd na vodi za Dubai na planini

Fontana u podnožju najviše zgrade na svijetu zadivljuje grandioznošću i mnogo lijepo prska (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Ako je prva stvar koju ujutru ugledaš rupa, možeš se smatrati srećnim muškarcem”, napisao je u svojoj autobiografiji legendarni filmski glumac Ron Džeremi. Ron je, izgleda, boravio u istom hotelu u Dubaiju kao I ja, jer evo na šta je verovatno mislio.

Tačno preko puta mog prozora zjapila je rupčaga gigantskih razmera, doduše još nezavršena. Gledajte, čitaoci, ovu rupu i divite joj se! Uočite pregibe na rupi, zakrivljenja, izbočine… Taman kad ste pomislili da ima neke pravilnosti u nepravilnosti ove rupe, ona će vas iznenaditi još nekom neočekivanom krivinom.

“Zašto, pobogu, rupa u zgradi?”, upitaće neko od vas.

“A zašto da ne?”, odgovoriće autor ovog bloga, koji u tom odgovoru počinje da pronalazi viši smisao. Filozofiju Dubaija, ali i bilo kog drugog mesta čiji nastanak počiva na nepojmljivom bogatstvu.

Nemamo Luvr – što da ga ne sagradimo!?

Možda i neko ostrvo da napravimo – što da ne!?

Nemamo skijalište i nemamo pingvine – a zašto da nemamo i to!?

Najveća zgrada na svetu – e to je dobra ideja. Što da ne!? Zidaj!

Samo se zida, samo se gradi, na sve strane su kranovi i dizalice. Još više zgrade još bizarnijih oblika, još veći šoping molovi, iako su ovi postojeći preogromni, jer – zašto da ne!?

Jedini problem je ta prokleta vrućina i vlaga. Rekoh mojim domaćinima kako ne razumem zašto šeik gubi vreme i ne posveti se vrlo praktičnoj stvari – izgradnji ogromne kupole nad čitavim Dubaijem, kako bi ovo i zvanično postao prvi klimatizovani grad na svetu.

“Ne znamo za kupolu”, kažu, “ali ozbiljno se razmišljalo o izgradnji veštačke planine, koja bi uticala na promenu klime, povećanje padavina, pa samim tim i na sakupljanje vode.”

Sinu mi tad ideja koju ovom prilikom delim sa javnošću, u nadi da će srpska Vlada umeti da prepozna potencijal i uoči sve moguće benefite ovakvog trgovinskog projekta. Izvoz srpskih brda i planina u Emirate!

Smejte se vi koliko hoćete, ali ja ne pričam sitno, šibicarski o kulama i gradovima (kao neko), moja vizija je, ipak, mnogo veća. Ja pričam o brdima i planinama. Šta fali da, za početak, čisto kao vid dobre volje i vere u uspešnu saradnju, Arapima na poklon pošaljemo, recimo, Avalu?

Avala nije mnogo visoka planina, mi nećemo previše osetiti njen odlazak, ali opet je planina. Pa kad se prvi put u pustinji naoblači nebo iznad Al Avale, pa kad im tamo padne prva avalska kišica, pa kad Arapin pogleda u nebo, orošen kapima kiše, da vidiš kako će da mu se osladi i kako će odmah da poruči hitnu isporuku i Stare planine, i Rudnika, i Golije, i Zlatara, i svega ostalog što nama nije preko potrebno, a arapski partneri bi za to lepo odrešili kesu.

Može i na kompenzaciju – vi nama Beograd na vodi, mi vama Dubai na planini. Uostalom, ne bi bio prvi put da sa prijateljima sa Bliskog istoka sklapamo naučno-fantastične ugovore. Ono što bih još ubacio u ugovor je razmena muzičkih fontana. Ovde će očigledno Dubai biti na gubitku, ali nema šta da se bune, dobili su onolike planinčine, neće valjda da kukaju zbog jedne fontanice.

Ova u podnožju najviše zgrade na svetu Burdž Kalife zadivljuje grandioznošću i stvarno mnogo lepo prska. Stajao sam na jednom mostiću i uživao u vodenom plesu. Naravno, kada ova fontana bude stigla u Beograd, neće biti nikakvog mostića, jer postavićemo je umesto one sadašnje na sred Slavije, pa će Beograđani, osim vodenog plesa uz muziku, moći da uživaju i u zvukovima, i mirisima automobila, motora i trolejbusa koji će voziti oko ove veličanstvene fontane.

Ponovo sam u kolima i vozimo se ka starom delu Dubaija. Starom uslovno rečeno, jer ni tu ništa nije starije od 40-50 godina. Ipak, ovde konačno uočavam i malo prljavštine, niske starije zgrade oronulih fasada i malo neke živosti koja mi je nedostajala u onom “hotelskom” delu grada. Uočavam, za promenu, i ljude na ulici. Tu je i bazar sa raznobojnim začinima, prodavci koji se cenkaju, prodavnice sa kič robom, a može se i za male pare sesti u ovaj brodić i malo provozati kanalom.

“E, ovo mi se već više dopada”, pomislih i obradovah se otkriću da Dubai ipak nije samo moderna klimatizovana dvestospratnica koja miriše na osveživač prostorije, već ima tu i duše.

Sledeća stanica bila mi je plaža. Iako sam blagovremeno upozoren da ne očekujem previše od kupanja u moru, nisam mogao da napustim ovaj grad a da se bar jednom ne umočim u Persijski zaliv. Na putu ka plaži ugledah i ovo…

Šta kažete? Kakva atrakcija i kakav simbol nacionalnog ponosa. Zastava na jarbolu visokom 126 metara. Pojedini čitaoci primetiće da i nije bog-zna-šta i da više liči na nesrazmerno visoku banderu sa nečim na vrhu, nego što zrači nekakvim patriotskim ponosom. Ali, opet, šta takvi čitaoci znaju o džinovskim jarbolima i produbljivanju ljubavi prema državi? Sutra će isti ti kritikovati I naš beogradski monstruozni jarbol i govoriti gadosti, poput “čemu ova glupost… zašto se bacaju pare… zar nema prečih stvari…”, i sve u tom smislu. Budale!

Lepo sam još na početku teksta napisao arapski odgovor na sva ta vaša pitanja: “Zašto da ne!?” Učimo od najboljih… dobro, od najbogatijih. Ako smo već puni k'o brod, ako bukvalno ležimo na parama i ne znamo šta bismo sa njima, a pritom nam je svako dete rođeno u Srbiji obezbeđeno, namireno, školovano i bogato, što da nemamo i ovoliki jarbol. Šta nas košta?

Plaža. Zovu je Kite Beach. Srećom, kada smo stigli nije bilo nikakvih surfera. Ne podnosim surfere, iz prostog razloga što umeju nešto što ja nikada neću umeti.

Dok se veče polako spušta nad Dubaijem, ulazim u more i momentalno shvatam šta je značilo ono “nemoj previše da očekuješ”. Voda je topla kao… pa hajde da budem pristojan i kažem kao, recimo, čorba. Riblja, naravno, lepo zasoljena.

Nema tu plivanja daleko od obale. Samo brčkanje u plićaku, u toploj vodi, i užitak posmatranja milijardu svetala koja se pale u ovom Istovremeno i divnom, i groznom gradu, koji, baš u moru to shvatih, zapravo predstavlja čist bonus. Ništa tu nije trebalo da bude. Ideja je bila prosta: pesak, pesak, pesak i tek poneka bedna naseobina tu, uz obalu. Pukom srećom se tu našla jedna lopata i jedan dokoni beduin, koji je, od dosade i dugog dana, počeo da kopa. Ostalo je istorija.

Moja poslednja noć u Dubaiju. Ležim u krevetu u hotelskoj sobi sa pogledom na rupu i ne mogu da zaspim. Pod adrenalinom sam od uspešnog nastupa u klubu Tribeka. Samozadovoljno vrtim u sećanju na koje fore je publika najbolje reagovala, kada su plakali od smeha, koja moja pesma im se najviše svidela…

Upoznao sam sjajnu ekipu momaka koji vode to Pozorište Dubai. Naši ljudi u dalekom svetu, mladi i sposobni. A vole i da popiju. Nije ni čudo da su mi se dopali, a vidim, i ja njima.

Ne mogu da zaspim ni od klima uređaja. Odlučujem da ga isključim i otvorim prozor. U sekundi me zapahne vrelina noći. U daljini vidim Burdž Kalifu. Ne osećam nikakav žal što se nisam popeo na vrh i slikao selfi. Draža mi je slika onih likova u brodiću. Ne nedostaje mi ni noćenje od 50.000 dolara u Burdž Al Arabu.

Draža mi je ova moja soba sa rupom. Posmatram ovaj veštački stvoreni grad, koji sija u noći i blista skoro kao novogodišnja rasveta u Beogradu sredinom marta. Tu negde je i hotel koji je pre nekoliko godina potpuno izgoreo, valjda baš u novogodišnjoj noći.

Ležem u krevet i čini mi se tek oko 02:00 po ponoći padam u san. 02:25 na digitalnom časovniku. Ogledalo zamagljeno od topline i vlage u sobi. Bunovan sam i znojav, ne znam dal sam budan ili sanjam. Hotelom odjekuje sirena za opasnost i glasovno upozorenje koje se ponavlja u nedogled: “Požar u hotelu, odmah siđite najbližim stepenicama… požar u hotelu, odmah siđite najbližim stepenicama… požar u hotelu…”

Čekaj, da li se ovo zaista događa? Da li se ja ovo budim na 12. spratu hotela u Dubaiju i, umesto da za par sati krenem na aerodrom, pa kući u Beograd, sad treba da izgorim u požaru, ili se ugušim od dima!? A nije baš da nikada ovde nije izgoreo ni jedan hotel, pa eno ga jedan spaljen u komšiluku.

Navlačim bermude, trpam u džepove pasoš, novčanik i mobilni i izlećem iz sobe. Nigde nikog na hodniku. Dotrčavam do liftova – ne rade. Dakle, stvarno se nešto dešava.

Silazim stepenicama i usput srećem uplašene ljude u pižamama, žene u bade mantilima, svi žurno silaze u prizemlje. Njušim ne bih li osetio dim, ali i dalje osećam samo osveživač prostorije.

Kroz glavu mi ne prolazi čitav život, razmišljam samo treba li da uključim snimanje na telefonu i snimim ekskluzivu. Jer, greota da crknem a da nije zabeleženo kamerom. Ipak sam javna ličnost.

Negde između trećeg i četvrtog sprata sudaramo se sa momkom i njegovom devojkom, koji se, umesto da silaze, mirno penju gore.

“Lažna uzbuna”, kažu i nastave umorno i pospano ka svom spratu.

“Pih…”, pomislih i ugasih snimanje. Ništa od ekskluzive.

Preda mnom je bilo 10 spratova penjanja do sobe, dva i po sata budnog ležanja u krevetu, pa još sat vremena taksijem do aerodroma u Abu Dabiju.

Zbogom, Dubai.

I neka ti sve buduće uzbune budu lažne!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera