Besprizorni licemjeri nad Ivanovićevim grobom

Stajao je, trajao i otišao kao čovjek, čestitiji nego što oni drugi teško ikad mogu biti, piše autor (Reuters)

Poslednju kafu smo zajedno popili u mitrovačkoj poslatičarnici „Pelivan“. I prvu zajedničku smo popili u tom istom „Pelivanu“, ima tome i više od petnaestak godina, u vreme koalicije „Povratak“, u rovitim godinama posle bombradovanja 1999. godine, kad je ona fraza „nije lako biti Srbin na Kosovu“ imala sasvim drugačiji smisao.

Braća Keno i Džingis, vlasnici „Pelivana“, bili su mu prve komšije. Njihova kafe-poslastičarnica, poznatija kao „Medija centar“, za sve novinare, otkud god da su došli, pretvarala se očas posla u logistički centar – bili su više od komšija – poštari, čuvari ključa od stana, recepcioneri koji primaju i prenose poruke…

Bilo je dana kad su ga događaji i razgovori razapinjali između nadobudnih stranaca u Prištini, zbunjenih domaćih u Mitrovici i pametnjakovića u Beogradu. Tad smo se čuli i po nekoliko puta, kad se situacija na Kosovu, u institucijama ili na ulicama i mostu preko Ibra, menjala skoro iz časa u čas.

Kasnije su nam se putevi češće razilazili nego ukrštali, ali se nikad nije desilo da se ne javi na telefon ili ne odgovori porukom kad bi bilo zgodno da se čujemo ako je zauzet. Zapravo, ne znam ni jednog novinara koga je Oliver Ivanović odbio za izjavu, intervju, razgovor… I nikad nikom nije pametovao, sugerisao ili nametao svoje mišljenje. Jednostavno – pokušavao je da objasni i razjasni šta se dešava, da kaže šta misli i šta predviđa da će se desiti i događati, da off the record, idući ivicom žileta, prepriča razgovore sa međunarodnim zvaničnicima, uveren da sagovornik (iz)rečeno neće zloupotrebiti već iskoristiti da razume šta i kako sledi.

Koliko je samo bio u pravu

Već sad se pokazuje za koliko je toga bio u pravu, koliko su njegova promišljanja bila dalekosežna, kako je prepozna(va)o kosovske zablude, i srpske i albanske.

Početkom dvehiljaditih glasno je govorio kako su Albanci u zabludi da će im nezavisnost – i sve što to stanje države podrazumeva u međunarodnom pravu i poveljama – obezbediti samo Vašington i Brisel.

Uzvišenom elitističkom Beogradu je, iz duboke kosovske nutrine koju je živeo i osećao, ukazivao na zabludu da će se Kosovo vratiti pod jurisdikciju Srbije u trouglu Beograd-Vašington-Brisel, bez razgovora sa tzv. privremenim institucijama koje su Albanci već počeli stvarati na Kosovu.

„U ovom trenutku, ni u dogledno vreme, ne vidim u Beogradu nikoga ko će biti spreman da prihvati nezavisnost Kosova kao konačno rešenje. Iz tog razloga bi trebalao tražiti neko kompromisno rešenje“, savetovao je Oliver Ivanović u junu 2004.

Ovi koji danas, petnaestak godina kasnije, nude kompromise misle, valjda, da je svet od njih počeo i da se s njima završava, šta li?

Dušebrižne narikače i politički nekrofili

Izvini, Olivere, što si, izgleda, živeo u pogrešno vreme, među pogrešnim ljudima, nepoželjan. Izvini za uvrede, otužbe, kletve, pretnje, bahaćenje, podmetanja, ucene, preteće pirove piromana koji su na tvom automobilu ložili vatru zastrašivanja i uterivali strah neistomišljenicima i kolebljivcima.

Izvini, Olivere, što besprizorni licemeri danas – da je bar pokajnički, a nije – cvile nad tvojim grobom. Ridaju oni koji su te poznavali i oni koji su samo čuli za tebe, smenjuju se dušebrižne narikače i politički nekrofili. Ima ih na sve strane. Znao si to dobro.

Izvini, Olivere, mučno ih je i slušati i gledati u tim bešćutnim monolozima, sad kad te uzdižu kao spomenik srpstvu i demokratiji na Kosovu, srpstvu posrnulom i prodatom i demokratiji obesmišljenoj njihovim zaslugama.

Izvini sujevernima što nad tvojim odrom vide i priviđaju znakove i poruke svevišnjih sila.

Izvini što se portali utrkuju da od od tvog imena naprave clickbite naslove, što – uz političare – i mediji razvlače tvoju smrt kao jedra ne bi li uhvatili vetar u leđa svojim tiražima i gledanosti.

Po snijegu ostaju tragovi

Oprosti, Olivere, što nikog nije briga ima li tvoja porodica pravo na trenutke privatnosti i lične tuge i kako će sutra i tvoj najmlađi sin Bogdan odrastati sa svim tim čemerom, zagađenim politikom, u koji pretvaraju jednu porodičnu tragediju.

Izvini zbog onih koji nemoć rasuđivanja skrivaju podižući zastave i zavese mržnje.

Izvini što šibicare istragom kao da je potraga za ubicama njihova privatna stvar i alatka za lične promocije, a ne cilj svake civilizovane zajednice.

Kad te optužnica, u koju ni tužioci više nisu  sigurni, sklonila sa javne scene – nisu se u Beogradu baš prertgli da stanu u tvoju odbranu, ni promil od one zdušnosti s kojom su pravili heroje od Mladića i haških optuženika. Danas tih šest smrtonosnih metaka, ispaljenih 16. januara u Kosovskoj Mitrovici, proglašavaju pucnjem u ceo srpski narod, obećavajući hapšenje ubica ako to ne urade oni “drugi”. A i Srbiji i Kosovu je već zlo od obećanja.

Izvini, Olivere, što po snegu hodočaste ulicom kojom si otišao, sakupljajući jeftine aplauze zbunjenih i zastrašenih. Ali, po snegu ostaju tragovi.

Pravi politički protivnici su te poštovali. Izvini, Olivere, čini mi se da ova politikantska bratija baraba, hulja, kriminalaca i potkupljenih sankilota ni to ne ume. Poštovanje i sram su ljudske vrline, ali oni tih vrlina – nemaju.

Reći će svi – „pa, bio je javna ličnost“. Da, bio si javna ličnost, političar, saborac, suparnik, protivnik, neistomišljenik…, ali si stajao i trajao i otišao kao čovek, čestitiji nego što oni, da se svi u jednog pretvore, teško mogu biti, ikad.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera