Iduće, 2017. godine bit će drugi po redu Venecijanski bijenale na kojem će Bosnu i Hercegovinu predstavljati umjetnici iz Republike Srpske u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti RS-a. Prvi put je to bilo 2013. godine, kada je BiH na Bijenalu predstavljao jako uspješan i međunarodno priznat umjetnik Mladen Miljanović s izložbom “Vrt uživanja”.
Organizaciju bh. paviljona na Venecijanskom bijenalu 2015. trebala je potom preuzeti Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, no zbog situacije u kojoj su se tada nalazili (a i danas se nalaze) UG BiH i Federalno ministarstvo kulture i sporta, od projekta se odustalo. Taj nemili događaj tada smo oplakali zajedno sa direktorom galerije Strajom Krsmanovićem. Sada je opet red na institucije iz “manjeg entiteta” da produciraju izložbu i ovog puta će u bh. paviljonu izlagati Radenko Milak zajedno sa slovenskim umjetnikom Romanom Uranjekom, s kojim je proteklih nekoliko godina sarađivao na zajedničkom projektu, a kustos paviljona bit će Švicarac Hans Urlich Obrist.
Čestitam svima njima. Čestitam im na ovom vrhunskom internacionalnom projektu. Vjerujem da će svi zajedno na Venecijanskom bijenalu napraviti jednu vrhunsku internacionalnu prezentaciju, na koju ćemo svi biti ponosni.
Međuentitetski dogovor o ovakvoj naizmjeničnoj organizaciji bh. paviljona u Veneciji pao je nakon što je Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske tražio da nekoliko umjetnika iz tog entiteta učestvuje na izložbi u bh. paviljonu koji je kanio organizovati ARS AEVI na 53. bijenalu 2009, ako se ne varam. ARS AEVI tada je odbio da mijenja svoj koncept, bilo šta oduzme ili doda (čak ni manji popratni event koji bi finansirao drugi entitet), na što je Muzej savremene umjetnosti RS-a, kao entitetska državna institucija, službenim putevima (čitaj: Ministarstvo civilnih poslova) doveo u pitanje mehanizam po kojem je ARS AEVI, kao udruženje građana, tada imalo “ekskluzivitet” u vezi s organizovanjem nacionalnog / državnog paviljona u Veneciji.
Pozitivna stvar
Tada sam i ja u tekstu na društvenim mrežama javno podržao inicijativu Muzeja savremene umjetnosti RS-a jer me zbilja obradovalo to da se i drugi entitet želi uključiti u organizaciju paviljona Bosne i Hercegovine. Osim toga, ARS AEVI imao je namjeru predstaviti neku vrstu retrospektive svih djela bh. umjetnika koja su ikada bila izlagana na Venecijanskom bijenalu. Moje mišljenje tada je bilo (i još uvijek jest) da Venecijansko bijenale nije mjesto za retrospektivne izložbe i muzejske primjerke već da se radi o bijenalu savremene umjetnosti, one umjetnosti koja je aktuelna, trenutna, sada i ovdje, pa čak i ispred svoga vremena.
Ja sam bio za produkciju i predstavljanje najnovijih, tj. što aktuelnijih, što kontroverznijih i što provokativnijih umjetničkih radova u bh. paviljonu kako bismo uopšte privukli pažnju i eventualno zadobili simpatije publike. To, naravno, nije značilo da sam protiv toga da ARS AEVI predstavi svoj projekt u Veneciji za vrijeme Bijenala u vlastitom aranžmanu i u svrhu vlastite promocije kao popratni program (što mnogi drugi muzeji i galerije čine za vrijeme trajanja Bijenala). Čak sam bio i za to da ta prezentacija bude finansirana iz državnog ili entitetskog budžeta kao što sam za to da država finansira svaki projekt koji je vrijedan i važan za internacionalnu promociju i savremene bh. umjetnosti i bosanskohercegovačke kulturne baštine.
Tako je i bilo: ARS AEVI je te godine u Veneciji predstavio svoj projekt u tri faze, tj. na tri izložbe:
“Historija” je bio naslov spomenute izložbe djela svih bh. umjetnika koji su ikada izlagali na Bijenalu u Veneciji bez obzira na to jesu li zvanično predstavljali državu u nacionalnom paviljonu ili su izlagali individualno u međunarodnoj sekciji (Arsenale) kao državljani BiH ili tadašnje SCG ili bilo koje druge države. Ta izložba je zajedno s izložbom (čiji je naslov “Budućnost”) na kojoj je izložen arhitektonski projekt zgrade muzeja Ars Aevi (autor Renzo Piano) bila postavljena u Muzeju moderne umjetnosti Ca’ Pesaro. S druge strane “Posthistorija” je bio naslov izložbe koju je potpisao Braco Dimitrijević. Ona je bila postavljena u Internacionalnom univerzitetu na ostrvu San Servolo. Na njoj su, između ostalog, bile izložene tri lađe do vrha napunjene cipelama. Oni koji su donirali cipele za tu Dimitrijevićevu umjetničku instalaciju sjetit će se tog projekta. (Neki će ga možda pobrkati s projektom “Stub srama”, koji je prvi put predstavljen 2010. godine u Berlinu, a trebao se finalizirati u formi svojevrsnog “anti-UN spomenika” na brdu u Potočarima. Za potrebe ovog projekta trajalo je drugo veliko prikupljanje cipela tokom iste i naredne godine.)
Godinama nakon svega ovoga direktor u ostavci Muzeja Ars Aevi (u septembru 2012. Enver Hadžiomerspahić bio je primoran podnijeti ostavku u znak protesta zbog neodgovornog odnosa države prema projektu i kolekciji Muzeja Ars Aevi; tom prilikom sazvao je medije i upriličio performans u kojem je ribaćom četkom i metlom čistio viseći most izgrađen na mjestu gdje bi trebao biti Muzej; most je također projektovao studio Renza Piana) reče mi da se Braco Dimitrijević meni ima zahvaliti na izložbi koju mu je producirao Ars Aevi u Veneciji 2009. jer je upravo moje javno pismo bilo ta kap koja je prelila čašu. Taj moj tekst prevagnuo je u korist odluke da Ars Aevi odustane od organizacije bosanskohercegovačkog paviljona i posveti se vlastitoj prezentaciji, tj. organizaciji grupne, Dimitrijevićeve i Pianove izložbe.
Moj tekst, kaže, utjecao je demoralizirajuće i razočaravajuće po njega, i to mi je žao, ali je zato, s druge strane, kako je i sam naglasio, urodio odličnim Bracinim djelom. I ne samo time. Evo vidimo da je kasnije rezultirao i političkim dogovorom da Bosnu i Hercegovinu predstavljaju naizmjenično institucije iz oba entiteta, što je po mom mišljenju pozitivna stvar za ovu nesretnu i “razuđenu” državu. Ako ćemo dalje “ćerati” po toj logici, onda mi i Milak i Uranjek, skupa sa Hansom, trebaju zahvaliti na izložbi koju još nisu ni postavili. Šalim se.
I struka ima svoju riječ
Htio sam samo objasniti odakle, kako i otkad ovaj model predstavljanja BiH na Venecijanskom bijenalu, tj. politički model. To mora biti politički model jer se radi o državnom paviljonu, a država je politička zajednica. No, nisu sve odluke u vezi s umjetnicima koji izlažu u bh. paviljonu političke odluke. Ima tu i “struka” svoju riječ (što opet ne znači da ćemo u bh. paviljonu morati gledati “nazor” apolitičnu mrtvu prirodu, a ne politički nabijena umjetnička djela).
U svakom slučaju važno je biti svjestan toga da smo “igrači”, “akteri” u svome vremenu bez obzira na to koliko malu ulogu odigrali, koliko se nevažnim osjećali, koliko nas nevažnim portretisali i karakterisali. Riječ ima svoju snagu i težinu. Koliku-toliku. Nekada je dovoljno malo da prevagne i promijeni tok historije, posthistorije i odredi drugačiju budućnost.
Svijest o svemu tome samo uvećava našu odgovornost i osjećaj odgovornosti.
Iako nisam ljubitelj “državne umjetnosti”, a ni miljenik države u tom smislu (što čini da smo kvit), drago mi je što barem to u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i bh. paviljonom danas funkcioniše (barem u RS-u).
Dokad će i da li će i tamo biti novca za to, hoće li sve završiti na sličan način kao i u Federaciji ostaje da se vidi. No, do tada – lijep pozdrav kolegama i uživajte u vožnji!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera