Bilo kuda – Kolinda svuda

Predsjednica je stala ispred baletana. Uzela buket. Osmjehnula se široko kao Brijeg (Dalibor Urukalovi? / Pixsell)

Ima nešto moćno u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Sama zgrada nalikuje torti od marcipana, koju su Ugari poklonili austrijskom caru za imendan. Napravljenu od brašna naših kmetova! Od naših razbijenih jaja! Ali dobro, pustimo sad to, nije Mađarima više lagano, a Rijeka je naša.

Torta dominira najljepšim zagrebačkim trgom, okružena sveučilištem, akademijama, muzejima i cvijećem. S jedne joj je strane Meštrovićev Zdenac života. S druge se Sveti Juraj vječno bori protiv zmaja. Plavi tramvaj kao rijeka teče joj na zapadu, a na istoku joj Kavkaz. Kavana u kojoj već stoljetno matoševci bacaju hejterske poglede na prolaznike, pokušavajući pogoditi tko je tajni malograđanin.

Zašto vam ovo pričam? Jer je bitno da razumijete kako je HNK magično mjesto. Gdje se događaju čarobne stvari. Naše kazalište stvaralo je naš identitet, kulturni i politički. Zastave su se palile. Nove su se dizale. Sve bitne društvene manifestacije koje išta vrijede moraju proći kroz njega. Od državnih ceremonija, do srednjoškolskih natjecanja. Drugim riječima, naše narodno kazalište institucija je u pravom smislu te riječi.

Unutra je uređeno kao hram. Poprsja ljudi koji su stvarali Hrvatsku. Ne branili ili oslobađali, nego je stvarali jedno davno proljeće. Naši pisci. Naši skladatelji. Naši pjesnici. To su bila takva vremena. Pero je bilo jače od mača. Onda su došla nuklearna oružja, pa se i to promijenilo. Ali vratimo se na temu.

Osmijeh širok kao Brijeg

I tako sam jednu večer otišao u kazalište. Na rasporedu je bio balet. Radilo se stvarno o magičnoj priredbi. Premijerno postavljanje „Labuđeg jezera“ u režiji pravog Rusa! Ne Bjelorusa, nego pravog! Na krilima slave sam letio da stignem na vrijeme, noseći monokl koji sam naslijedio od prabake. Postava je bila vrhunska, toliko talenta i bogatstva na jednome mjestu. A i na pozornici su plesali neki simpatični ljudi. Kad se sputio Bukovčev zastor, dvorana je eksplodirala od pljeska! Gospođe su skinule rukavice kako bi pojačale zvuk svakog pljeska, a gospoda su pustila suzu. Djeca su odložila mobitele. Svi su gledali prema pozornici. Bio je magičan trenutak. I polagano se u kadru pojavila predsjednica. Ljudi su bili zbunjeni, ali nastavili pljeskati. Predsjednica je stala ispred baletana. Uzela buket. Osmjehnula se široko kao Brijeg. I mahnula. Ekstaza. Trenutak kad smo svi postali jedno. Noć smo proveli katarzično plačući od sreće.

Sljedeće jutro pitao sam se je li to sve bio san?

Ima nešto čisto u dječjem nogometu. Na školskom igralištu nakon nastave. Moja škola imala ih je čak tri, okružena livadama. U samom centru grada, na poljanama drevne Trešnjevke, ta igrališta bila su ostatak socijalističke civilizacije koja je jednom baštinila ove zemlje. Na njima, u ove proljetne dane, djeca svakodnevno napucavaju loptu. I taj dječji nogomet je odličan za igrati, ali i gledati. Bez simuliranja, bez ograničavajućih pravila, bez basnoslovnih ugovora, bez mafije. Jednostavan užitak napucavanja lopte u mrežu. Iako nema mreže na tim golovima. Ovo nije Skandinavija.

I tako se okupi kvart. Kažu da igra jedan mali iz 5.a koji će biti novi Messi. Svi žurimo do školskog i već iz daljine, vidi se gužva. Skupili se ljudi. Prodavačice nakon napornog posla. Nezaposleni nakon pive. Vozači kamiona nakon povratka iz Rumunjske. Svi vole nogomet. Umirovljenici u domu preko puta škole, skupili su se na prozore kako bi uživali u ovom festivalu mladosti.

Zašto vam ovo pričam? Jer je bitno da razumijete da je nogomet totemski element našeg društva. Gdje se događaju čarobne stvari. Naš nogomet je stvarao naš identitet, sportski i politički. Na njemu su se rušile države, počinjali ratovi, dizale se pobune. Nogomet je prkosio tiranima. Svaka društvena tema prolazi kroz sport. Od muzičkih hitova do turističke propagande. Drugim riječima, nama je nogomet institucija u pravom smislu riječi.

Pokušavam pronaći rupu u publici da bolje vidim utakmicu. Nema tribina, niti ViP loža. Vidiš koliko ti je priroda podarila visine ili empatija drugih ljudi otkrila prostora. Igra se derbij petih razreda. Akači protiv bekača. Četiri protiv pet. Mali Baranović s brojem 8 ostvario je transfer na bakin ručak, pa nije mogao nastupiti. No nema problema za A razred. Za njih igra Anđelko, naš mesija, novi Messi. Kažu da će jednog dana pronositi slavu domovine u najzabačenije dijelove planeta. Anđelko ima ogromnu dioptriju. Ništa ne vidi bez naočala. A s njima ne može igrati jer mu je otac zaprijetio da će, razbije li ih još jednom, morati jesti čokoladu s grožđicama do kraja života. No naočale ne trebaju Anđelku, jer je jači, brži i više voli i igra nogomet od ostale djece. Zato je i pao razred, pa je ujedno i stariji.

Eksplozija pljeska i vriske

Utakmica je iznimno napeta, no oko rezultata 8:8 ili 12:11, ovisno koga pitate, Anđelka se ponovno grubo faulira. To natjera predsjednika županijskog suda, uvaženog gospodina Turudića, koji je upravo prolazio, da reagira. Odlučeno je pravnom praksom, a potvrđeno publikom, da je već kasno i utakmica će se odlučiti sljedećim golom. Loptu izvodi Anđelko.

Anđelko je uzeo loptu i postavio ju 15 metara od gola. Prije nego ju je namjestio, poljubio ju je. Neka starija gospođa na to je reagirala povicima o bacilima, ali su ju ubrzo smirili zaštitari. Anđelko je stavio kosu iza uha i pogledao oko sebe. Stotine ljudi. Susjedi, prijatelji, sugrađani. Jedna lopta. Jedan gol.

Nije nikog vidio. Ni njih. Ni gol. Ne zato jer se koncentrirao. Nego zato jer je bio gotovo slijep. Ali nije ni trebao vidjeti. Bio je to taj trenutak. Kad čovjek uđe u vlastitu nutrinu i spozna da ima više načina kako doživjeti svijet oko sebe. Meni je izgledao kao Nikola Šubić Zrinski pred sam juriš. Osjetio se božanski žar u njegovu zaletu. Lopta je poletjela kao tane, zaobišla živi zid i ušla u same rašlje. Silinom koja je proparala mrežu. Ili bi, da smo Skandinavija.

Igralište je eksplodiralo od pljeska i vriske! Sudac se bacio na koljena od sreće! Momčad je zagrlila Anđelka i podigla ga na ramena, a protivnička ekipa se žalila kako je pucao špicom. Tvrde kako je to bezveze.

Sve su oči bile uprte u Anđelka, skandiralo se njegovo ime, počela se pisati povijest! Bio je magičan trenutak. I polagano se u kadru pojavila predsjednica. Ljudi su bili zbunjeni, ali su nastavili pljeskati. Predsjednica je stala ispred Anđelka. Uzela loptu. Osmjehnula se široko kao Brijeg. I mahnula. Ekstaza. Trenutak kad smo svi postali jedno. Noć smo proveli katarzično plačući od sreće.

Sljedeće jutro, pitao sam se je li to sve bio san?

Ima nešto u ljubavi…

Da ne duljim, upravo gledam kako predsjednica stoji ispred jednog para u restoranu, koji se upravo zaručio. Ostatak restorana je pljeskao njima, a sad plješće i njoj. Ona drži u ruci njihov prsten. Maše nam. Sad sam već siguran kako ovo nije san i kako predsjednica planira ovako ulijetati ljudima do sljedećih izbora. No nemojte se uzrujavati, predsjednica detektira pljesak udaljenog plijena. Ne može vas pronaći ako ste nesretni, siromašni ili zlostavljani. „U tome nema ništa magično.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera