Bimo Jusufranić, počasni doktor svemira

Dok su donacije pristizale, Bimo je vizionarski ulagao milione u praonice i marketing GRAS-a (Al Jazeera)

Dugo godina je Ibrahim Jusufranić Bimo pokušavao pokazati sve svoje kvalitete kako bi dobio zasluženo priznanje za svoje pregalaštvo unutar granica ove države. Ali Bosna i Hercegovina, kakva je već, nezahvalna za život i naučno-istraživački rad, ne zna cijeniti svoje najizraslije kadrove. Džaba vrhunski rezultati u vođenju Gradskog saobraćajnog preduzeća Sarajevo, koje je, kako je govorio Bimo, za vrijeme njegovog mandata “bio vodeća firma u regionu po svim važnijim pokazateljima”.

Obezbijedio je Bimo donacija i donacija, vozili smo i vozimo i japanskim kombijima i turskim tramvajima i švicarskim trolejbusima.

Dok su donacije pristizale, Bimo je vizionarski ulagao milione u praonice i marketing, revnosno ispunjavao obaveze prema dobavljačima, ostavio vozila u voznom stanju, iza sebe ostavio brdo rezervnih dijelova, napunio GRAS kadrovima svih nivoa intelektualnih sposobnosti i stranačkih opredjeljenja kako nakon njegovog odlaska ne bi ostala baš tolika praznina…

Milju eura, pa u Travnik

I dok su zavidnici pričali okolo kako tramvaji kasne, a minubusi ne voze nikako, dok su ko zna odakle isplivavali izvještaji o dubiozama i minusima, GRAS je 2003. godine proglašen za najuspješnije preduzeće javnog gradskog prevoza u svijetu od madridskog časopisa Aktualidat. A valjda svi znamo ko je jedan Aktualidat.

Nije pritom Bimo zanemarivao nauku, naprotiv, našao je vremena da tone papira potroši kako bi svoje neiscrpno znanje i iskustvo podijelio s novim generacijama. Džaba sve, sredina koja ne podnosi tuđi uspjeh i vile s fontanama izgrađene vlastitim snalaženjem i sposobnostima nije opraštala.

Zato je Bimo dobijao članstvo u inozemnim akademijama, kao što je Srpska akademija inovacionih nauka, ili Njujorška akademija, ali ne i u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Nije bilo sluha da se Bimo izabere za rektora Sarajevskog univerziteta i da pronese slavu ove ustanove diljem svijeta svojim menadžerskim sposobnostima i ekonomskim vještinama. Ali, nije se predavao.

Otišao je Bimo u Travnik i za 1.000 eura otvorio sebi Internacionalni univerzitet. I postao rektor istog.

‘Naučnik godine’ – nije šala

I, logično, u Travnik su počela stizati priznanja jedno za drugim, sve renomiranije do renomiranijeg. Iz Dublina  međunarodna “Socrates” nagrada za zasluge u oblasti visokog obrazovanja i intelektualni razvoj današnjeg društva. Iz Beča međunarodna nagrada za najbolji univerzitet na Balkanu. Iz Pariza i Rima međunarodna zlatna nagrada za kvalitet i poslovni ugled. Iz Ženeve veličanstvena nagrada za kvalitet na pet kontinenata.

Iz Oxforda nagrada za najbolji kampus, pa iz Berlina nagrada dijamantsko oko za kvalitet, predanost i izvrsnost, pa iz Venecije, pa iz Londona…

Nadavao se Bimo para za avonske karte i troškove kako bi naprimao sve te silne nagrade. I neće se naljutiti ako nije spomenuto nekoliko priznanja. Jer, sve te nagrade na jednu, ali nagrada “Naučnik godine”, koja mu je stigla iz Chicaga prije nekoliko dana, na drugu stranu.

Ipak je to ugledni Međunarodni Istraživački centar za dostignuća. Možemo biti ponosni, jer, kako se kaže u saopćenju IUT-a, “naš rektor je zaista ubjedljivo pobijedio na izboru za “Naučnika godine 2016”, osvojivši više od 70 posto glasova, ali i jednoglasnom odlukom akademskog žirija u SAD-u, koji je imao konačnu riječ kod donošenja konačne odluke o izboru, u odnosu na druge naučne radnike koji su nominirani iz mnoštva zemalja sa svih kontinenata.

I umjesto o naučnim dostignućima našeg “Naučnika godine”, koji je pobijedio u žestokoj interkontinentalnoj konkurenciji, ljubomorna sredina i dalje više voli slušati o zloupotrebi položaja i dugovanju državi i radnicima i gubicima GRAS-a, koji se mjere desetinama miliona eura i poslovnim prostorima, zemljištu i vikendicama u vlasništvu njegove familije.

Štamparije za diplome

Ali, nije Bimo usamljen. Još je takvih naših uspješnih privrednika i naučnih radnika kojima zavidna čaršija nikako da oprosti to što su se snašli, pa onda moraju čekati da ih Evropska poslovne skupština iz Oxforda proglasi počasnim doktorom za ovo ili najboljim liderom za ono. I onda im još prigovaraju što plaćaju troškove preuzimanja nagrade iz budžeta institucija u kojima rade ili javnih kompanija u kojima su zaposleni!?

Nisu ni zemlje regiona imune na takvu vrstu nipodaštavanja, dovoljno je samo spomenuti da je na samitu EBA u Oxfordu 2012. godine bilo čak šest predstavnika kompanija i organizacija iz Srbije, od kojih je dio i nagrađen, a da niko u Srbiji nije prepoznao njihov kvalitet.

Nema nikakve sumnje, naš uspješni čovjek se mora snalaziti da bi svijet čuo za njegove sposobnosti. Ako nema akademskih priznanja, mora sebi otvoriti akademiju ili makar univerzitet. Ako nema poslovnih nagrada, mora platiti troškove njihove izrade. Ako nema počasni doktorat u svojoj državi, pa bar danas nije problem dokazati se pred nekom od regionalnih štamparija diploma. Znaju to počasni doktori Steven Segal, Anton Kikaš, zamalo počasni doktor Miroslav – Ćiro Blažević i ini naučno-istraživački radnici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera