Bono na Jadranu, jer su Irci i Hrvati braća

Band se okupio u Cavtatu, da proslavi 55. rođendan svog gitariste Adama Claytona (Facebook)

Piše: Borna Sor

Krvava, krvava nedjelja, pjevušio je ispod daha. Bila je nedjelja. Oko njega bili su njegovi prijatelji, negova banda. Probijali su se kroz vruću jadransku noć, kroz grmlje, kako bi presjekli put do diska.

Izišli su na parkiralište noćnog kluba, odlučili završiti pive i rakiju iz dvolitrene plastične boce i zapaliti cigaretu prije nego što uđu.

Krvava, krvava nedjelja, pjevušio je ispod daha. Osvrnuo se po parkingu i zapazio automobil beogradskih registracija. Stegnula mu se čeljust.

Krvava, krvava nedjelja, zapjevao je glasnije i glavom bandi pokazao na auto. Izvukao je ključeve iz hlača i odšetao do auta. Pogledao je unutra – prazno.

Krvava, krvava nedjelja, zaorilo se parkingom. Prislonio je ključ na auto i prošetao oko njega, grebući površinu kao da kredom iscrtava “školicu”.

‘Krvava, krvava nedjelja’

“Aloooo bre, šta radiš!? Makni se od mog auta!”, začuo je glas.

Trojica muškaraca približavala su se iz smjera diska. Njegova banda isto je polagano krenula prema njemu.

Krvava, krvava nedjelja, sretno si je promrmljao u bradu.

“Nisam znao da četnici mogu dolaziti k nama na more autima, mislio sam da vi vozite samo traktore”, dobacio im je.

Čekao je smireno kod auta dok se njegova banda okupila oko njega. Ulična lampa bacala je malo svjetla, klišeizirano crvenkastožute boje. Oni su stajali u mraku, nisu im se vidjela lica. Trojica muškaraca malo su potrčala prema njima.

“Kakvi četnici, budalo ustaška, što si mi auto…”, čovjek je zastao usred rečenice i koraka. Razrogačio oči.

Cijela banda je iskoračila iz mraka. Zbunjeni turisti pogledali su se u čudu, kao da su vidjeli duha.

Genetika, etnologija ili antropologija

“Pa, pa vi ste… U2!”, promucao je zbunjeno vlasnik auta prije nego što ga je Bono pogodio šakom u nos.

Na putu prema tlu uspio je krajičkom oka uloviti kako The Edge njegovog prijatelja udara pivskom bocom po glavi. Nakon toga je nastupio mrak.

Mi u Hrvatskoj iznimno cijenimo znanost, ali znamo da je ona nekad u krivu. Recimo, narod zna da se na našem grbu nalaze kockice, a ne kvadratići. Geometrija je, jednostavno, nekad u krivu. Tako je velika istina da smo mi i Irci isti. Identični. Kao jaje jajetu. Genetika, etnologija ili antropologija su, jednostavno, nekad u krivu.

“Nitko nema što Irac imade! Irac ima za brata Hrvata!”, ide stara pjesma. I, zaista, mi i Irci – jedna duša, a nas dvoje. Mali katolički narodi pod napadima velikih antikatoličkih imperija. Oliver Cromwell i Draža Mihailović, pa zar postoji razlika između njih?

Irci vole piti, Hrvati vole piti. Irci se vole potuć’, Hrvati se vole potuć’. Irska je stvorena u ratu, Hrvatska je stvorena u ratu. Hrvati odlaze u potrazi za poslom u Irsku, Irci odlaze u potrazi za odmorom u Hrvatsku. Irska ima svoj Ulster, Hrvatska ima Hercegovinu. U Hrvatskoj Split ne voli Zagreb, u Irskoj Cork ne voli Dublin. Irsku djecu siluju katolički svećenici, hrvatsku djecu siluju katolički svećenici. Irske svećenike spašava Vatikan, hrvatske svećenika spašava Vatikan…

Claytonov rođendan u Cavtatu

Hrvati zbog toga jako vole Irce. Slušaju njihovu etno muziku pitko kao da je domaća klapa, uživaju u njihovim pivama i žesticama, a priori ne vole Engleze. Čude se kako Sinn Fein i IRA još nisu dobili neki velered s Danicom i priželjkuju dan ujedinjenja Irske, da zajedno okrenemo neko janje, malo pucamo iz “kalaša” i opsujemo im majku agresorsko-okupatorsku.

Ljubav je obostrana. Prije nego što se hrvatska zastava vijorila ispred zgrade Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, vijorila se po ulicama Belfasta. Prije nego što su nas priznali pristojni Islanđani u svojem Parlamentu, priznali su nas pijani Irci u svojim pubovima. Zato nije čudo da se ovo ljeto najpoznatija irska grupa U2 uputila u smjeru sinjeg Jadrana, da se opusti, baš kao da su kod kuće.

Banda se okupila u Cavtatu, da proslavi 55. rođendan svog gitarista Adama Claytona. Ovo im nije prvi puta u Hrvatskoj, niti prvi puta u Cavtatu. Sidro je bačeno.

To je baza, a onda se odlazi na izlete do Dubrovnika, Zlarina, Palmižane i raznih jadranskih otoka. U tim danima sunčanog blaženstva počela se događati čudnovata metamorfoza.

Stalno inzistiranje lokalaca da su Irci i Hrvati identični Bono i ekipa prvo su odbacivali kao simpatične pokušaje domaćina za daljnjim zbližavanjem, ali su ubrzo otkrili kako su genetika, etnologija i antropologija, jednostavno, nekad u krivu. Bilo je to na jednoj od njihovih plovidbi, kada su Bono i njegova posada, ušiju punjenih voskom, stigli na otok Lošinj, za koji je engleski povjesničar Robert Gravesm tvrdio kako je drevna Aeaea.

‘Kod Kirke’ na Lošinju

Približavala se večer, posada je bila gladna i žedna, Bono je poslao The Edgea da potraži mjesto za okrepu. Basist se ubrzo vratio oduševljen. Nedaleko je bila taverna “Kod Kirke”, mlade kuharske nade, koja je završila u finalu Masterchefa prošle godine. Cijela banda odlučila se pogostiti. Naručivali su se specijaliteti, trpeza je bila morska, a domaće vino, nagrađivano po cijelom svijetu, teklo je potocima.

Nakon pete čaše vina, Bono se osvrnuo i ugledao grupu Talijana kako glasno diskutiraju. Odjednom ga je uhvatilo neko nezadovoljstvo.

“Ti prokleti Talijani, samo dolaze ovdje graktati i derati se, a kada će vratiti naše pokradene šume, na kojima im stoji njihova razbojnička Venecija”, pomislio je.

Malo se začudio, ne zato jer je prokleo Talijane, to je radio i prije, već zato što su mu misli dolazile na njemu stranom jeziku, miješale se s engleskim i ostacima gaelica, koje je učio u osnovnoj školi. Kao da mu je vino počelo preslagivati njegove lingvističke sinapse. Odlučio je malo prošetati da razbistri glavu.

Prošetao je do obale i uživao u pogledu. Sunce je bliještalo platinastom bojom, vjetar je nosio miris soli i majčine dušice, neka djeca su se kupala u moru. Bila su to neka poljska djeca, koja su se dobacivala loptom i vrištala od sreće, kako to samo poljska djeca bez mora znaju.

“Tišina, odite si nazad u Poljsku tako derati!”, zaurlao je, uz psovku, Bono odjednom na tečnom hrvatskom.

Djeca su, prestravljena, zašutjela. Bono se sav zbunio, posramljeno se okrenuo i potrčao nazad prema taverni.

Evoooo zoreeee, evooooo danaaaaa…, orilo se tavernom kad je Bono naprasno otvorio vrata. The Edge je predvodio pjesmu Evoooo Jureeeee i Bobanaaaa!

Grb bez krune

Cijela banda pjevala je pjesmu s razvijenom hrvatskom zastavom, na kojoj grb nije imao krunu.

Bono je sjeo pokraj njih i polagano prepustio muzici da ga smiri, osjetio je u njoj neku sigurnost i spokoj. Kad je nastup završio, Bono se donekle smirio. The Edge mu se obratio:

“Bonislave, probaj ovu rakiju, koju nam je domaćica iznijela, idemo se ubit’, pa pravac disko, nać’ neke trebe, praviti neke kaose”, točeći mu rakiju.

Bono je razumio strane riječi kroz slikovne prikaze u glavi, no i dalje mu nije bilo jasno što se događa. No, nakon prve, pa druge, druge i pol, treće čašice, potisnuo je strahove i pitao:

“Jel’ sam ja pijan, ili mi pričamo stranim jezikom?”

“Kaj pričamo srpski?”, dobacio je Clayton i svi su se krenuli valjati od smijeha.

‘Otvor’ ženo kapiju’

Rakijanje se nastavilo. Bono je primijetio kako mu potiljak postaje sve ravniji, a kad je bacio pogled na lokalne novine, naslovnice su najavljivale jesenje izbore.

“Stoka udbaška”, promrmljao je sebi u bradu i okrenuo se ostalima.

“Dosta! Otvor’ ženo kapiju, uzmimo ostatke rakije i idemo u disko!”

I tako je poznati hrvatski band krenuo prema noćnom klubu, na putu demoliravši općinski spomenik Narodnooslobodilačkoj borbi. Hrvati u pjesmi, Hrvati u srcu, Hrvati u Diesu IRA-e, još jednom potvrđujući kako smo mi identičan narod. Mnoge su bile njihove zgode, mnoge bitke koje su vodili, mnoge pijane žene koje su zlostavljali.

A što se tiče onih momaka na početku priče, naših turista “krivih” registracija, oni su, nakon što su policiji prijavili kako ih je napao U2, dobili još jednu porciju batina, zbog nepotrebnog trošenja resursa lokalne policije.

Izvor: Al Jazeera