– Javi se, zapad!
– Bosna je kandidat, ooooooo!
Tako se vikalo tri puta, a onda je sjever, gdje su tradicionalno smješteni najvatreniji navijači Europske unije, prozvao istok:
– Javi se, istok!
– Bosna je kandidat, oooooooooo!
Nakon što je i istočna tribina odgovorila na prozivanje sjevera, upućen je poziv i jugu:
– Jug, jug, javi se! Jug, jug, jug, javi se!
-“Bosna je kandidat, oooooooooooooooooo!
Tako će stadionski folklor prilikom dobijanja kandidatskog statusa biti u potpunosti ispoštovan i ni na šta manje od ovoga ne smijemo pristati, jer ako je predaji Upitnika moralo prisustvovati 500 ljudi, bez punog Koševa o nekoj ceremoniji uručenja kandidatskog statusa nema ni govora. Simbolički, mogao bi tom prilikom evriopski komesar za proširenje Johannes Hahn izvesti i neki početni udarac sa centra stadiona – penala smo se na europskom putu ionako nagledali.
No, do kandidatskog statusa ima još Bog-zna-koliko, ali to nije spriječilo političko-birokratske elite Europske unije i Bosne i Hercegovine da od predaje nečega što se suhoparno i birokratski zove Upitnik Europske komisije za pripremu mišljenja o zahtjevu za članstvo naprave spektakl, ili barem njegov privid. Tako je na dernek pozvano 500 predstavnika raznih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini i stranih ambasada te brojnih nevladinih organizacija.
Cirkus od predaje formulara
Realno, 500 zvanica respektabilna je cifra, po kojoj bi se taj događaj mogao mjeriti i sa solidnom svadbom u Čitluku, samo da organizator nije štedio na muzici. Hrana ionako nikad nije sporna, jer se obilan i raznovrstan jelovnik u takvim prilikama redovno ispoštuje, a u svakom slučaju najvažnije je dobro društvo i da se ima dobar povod. Društvo je bilo pažljivo odabrano, a povod…
Povod je, dakle, bila predaja kompletiranih, popunjenih i spakovanih odgovora na Upitnik Europske komisije kao završetak jedne faze u procesu približavanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Tom prilikom Sarajevo je, uz spomenutog Hahna, posjetom počastio i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji se obratio zvanicama, među kojima su bili svi koji su u posljednjih nekoliko godina dali barem mali doprinos usporavanju ili blokiranju napretka Bosne i Hercegovine na putu europskih integracija.
Tako je i od čina predaje običnog, malo obimnijeg formulara napravljen cirkus dostojan onog koji je pratio cijeli proces njegovog popunjavanja. Podsjećanja radi, našim institucijama trebalo je 14 mjeseci da odgovore na 3.000 čisto tehničkih pitanja, iako za cijeli taj posao nijednoj drugoj državi iz okruženja nije trebalo više od četiri-pet mjeseci. Ali, ovo nije sramota samo za institucije Bosne i Hercegovine. One su takve kakve su, ali svoj dio srama sigurno su trebali iskazati i predstavnici međunarodne zajednice, koja ipak (pokazalo se to i prilikom usvajanja seta izmjena zakona o akcizama na gorivo) ima instrumente za “vedrenje i oblačenje” u Bosni i Hercegovini.
Zanemarimo, stoga, naše političare ovog puta i odmah se složimo da od njih nema gorih i da će spremno iskoristiti svaku priliku da se reklamiraju i kad nemaju čime. Postavlja se drugo pitanje – zašto je međunarodnoj zajednici, odnosno Europskoj uniji, trebalo slavljenje sramote predstavljene procesom popunjavanja i isporuke Upitnika? Je li baš bilo neophodno da 500 ljudi ostavi svoj naporni rad na kontinuiranim i neophodnim reformama da bi opet slušali iste fraze dok popunjeni Upitnik predaje čovjek koji je prije samo dva mjeseca otvoreno prijetio zaustavljanjem europskog puta? I sve to u direktnom prijenosu na državnoj televiziji, koja više nije u stanju svojim gledaocima priuštiti ni prijenos (pret)kvalifikacija košarkaške reprezentacije.
Komemoracija Zajedničkoj izjavi Predsjedništva BiH
S obzirom na uloženi trud u pravljenje ovog “spektakla”, očito je da i Europskoj uniji treba bilo kakva iluzija uspjeha u Bosni i Hercegovini, a našim građanima ionako nikad nije dosta iluzija. Četrnaest mjeseci koji su nam bili potrebni da Uniji odgovorimo na malo obimnije pitanje “Šta ima kod vas?” najbolja su potvrda svih iluzija o europskom putu koliko god nas pokušavali uvjeriti u suprotno.
Narod malo duže pameti od naše sjetio bi se da su domaći akteri u manje-više istom sastavu prije tačno tri godine usvojili nešto što se zvalo Zajednička izjava o opredijeljenosti političkih čelnika u Bosni i Hercegovini za preduzimanje neophodnih reformi u okviru procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Tog februara 2015. godine svi su se zaklinjali u europski put, snažno ohrabreni tada friškom britansko-njemačkom inicijativom za ubrzani put Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji, obećavao se skori kandidatski status, najavljivale reforme… sve dok se nije osušila tinta na pompoznoj Izjavi.
Tri godine poslije imamo 500 zvanica na komemoraciji Zajedničkoj izjavi, popunjen formular o stanju u državi koji smo jedva kompletirali i preveli, zastoj na svim reformskim poljima, posvađane političke elite i blokirane mehanizme donošenja odluka, neizvjesno održavanje izbora, rastuće utjecaje sila koje nisu Europska unija… OK, i skuplje gorivo i industrijsku struju kao podsticaje privredi.
A što se reformi tiče… u najnovijem Indeksu globalne konkurentnosti, koji objavljuje Svjetski ekonomski forum, Bosna i Hercegovina zauzima 103. mjesto od 137 zemalja obuhvaćenih analizom. Poražavajuće je to što smo na dnu liste u nekim segmentima koji se ovdje smatraju primjerima uspješno provedenih reformi kao što su tržište rada ili pravosuđe. Tako, koliko god se predstavnici međunarodne zajednice i naših vlasti busali u prsa usvajanjem zakona o radu u RS-u i FBiH, naša zemlja zauzima 123. mjesto po efikasnosti tržišta rada, 135. po sposobnosti da zadrži, a 136. po sposobnosti da privuče radnu snagu. Jednako tako, zauzimamo 117. mjesto po nezavisnosti pravosuđa, gdje se reforma odavno smatra provedenom, a uza sve OHR-ove i EUD-ove na 131. smo mjestu po transparentnosti u donošenju politika.
Ibrin poučak
Možemo mi svu krivicu svaljivati na naše korumpirane i nesposobne političare, ali prava je sramota što takvi parametri opisuju zemlju s četvrt stoljeća direktne uključenosti međunarodne zajednice u sve procese direktnog odlučivanja. O tome najplastičnije svjedoči i fakat da je ta sramota od ceremonije izravno prenošena na posljednjoj javnoj televiziji u Europi koja nije prešla na standard digitalnog emitiranja.
Gledajući naše političare u društvu Junckera, Hahna i njihovih produženih ruku iz Ureda visokog predstavnika i Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini, iz nekog razloga sjetih se Ibre… Ne znate vi Ibru, ali kad mu je učiteljica kritikovala sina zbog loših ocjena, on joj je jednostavno rekao: “Ne znam, gospođo, što ti to meni pričaš – pa tvoj je posao da ga naučiš.” Zanemarimo li tradicionalni mahalski bezobrazluk sadržan u njegovim riječima, ostaje činjenica da je čovjek barem donekle bio u pravu, a paralela s Ibrinim juniorom i našim europskim putem ovdje ne prestaje:
– Sine, šta ti ono želiš biti kad porasteš?
– Pilot, babo.
– E, s ovakvim ocjenama i onakvom učiteljicom… ne'š ti bit’ ni padobranac.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al jazeera