Selo Idbar, nedaleko od Konjica, jedno je od onih sela kroz koja se ne prolazi usput. U njega se valja zaputiti s namjerom i do njega vodi zaseban uzak put. Najprije vam se valja od Konjica zaputiti magistralom ka Jablanici, a onda na izlazu iz čelebića, neposredno prije tunela, skrenuti lijevo. Uskoro se uobičajeni lokalni put dodatno sužava i za par stotina metara već ste u vrlo uskom i zanimljivom kanjonu koji vas vijugavo guta i uvlači sve dublje. Pri tom ste u prilici da prođete pored visokih stijena sa povremenim pećinskim ukrasima. Pažnju će vam svakako privući i nekoliko manjih i prilično lijepih vodopada uz sami put koji je gotovo zaljepljen uz omanju rječicu koja se spušta ka Jablaničkom jezeru.
Neobični i lijepi prirodni prizori vas konačno dovedu do nečega što je još neobičnije i što se rijetko susreće. Iza jedne krivine, pred vašim očima bljesne ogromna brana. Riječ je o pravoj pravcatoj brani koja je svojom visinom od preko 30 metara doslovno usjekla kanjon. To ogromno i goropadno zdanje još je zanimljivije iz razloga što upravo kroz njega, odnosno kroz maleni probijeni otvor u njegovom podnožju morate proći automobilom kako biste stigli do spomenute destinacije – sela Idbar. Desetak metara ispod otvora, nalazi se još jedan, vrlo sličan otvor. Kroz njega teče spomenuta rijeka Baščica.
Stijene, pećine, vodopadi… Brana?
Brana je očigledno vrlo trošno i dotrajalo zdanje koje je, uz sve to, išarano i unakaženo pa djeluje dodatno tužno i nerazumljivo.
O čemu je, zapravo, riječ?
Rijeka Baščica je jedna od bujičnih rijeka te bi uz znatnu količinu vode sa sobom nosila i dosta taloga i štetnih i nepotrebnih sadržaja koji bi kao takvi završavali upravo u Jablaničkom jezeru. Da bi se spriječio ovakav razvoj situacije, odlučeno je da se sagradi brana. Što je odlučeno, to je i urađeno. Uslijedili su dugi i mukotrpni radovi u tri smjene u kojima su značajno učestvovali i mještani Idbra i okolnih mjesta. Izvođač radova bilo je Željezničko građevinsko preduzeće 1 iz Sarajeva koje, po svemu sudeći, niti je bilo doraslo zadatku, niti je imalo iskustva sa gradnjom brana. Projektant je bio inžinjer Dušan Milanović.
Mještani Idbra su dobro poznavali nepredvidivost i povremenu snagu rijeke Bašćice, no na njihova upozorenja se niko nije obazirao. Niko se nije obazirao ni na činjenicu da ih je gradnja brane doslovno odsjekla od ostatka svijeta. Jedina preostala komunikacija bila je uska konjska staza, iznad samog kompleksa brane.
Kada su radovi finalizirani i kada se računalo da je posao završen, pristupilo se puštanju brane u funkciju. Bilo je to 1959.godine. Međutim, vrlo brzo je sve krenulo kako ne treba i kako se nije planiralo. Voda nepredvidive Baščice je nadolazila i penjala se uz branu. Uskoro se počela i prelijevati. Posebno rizičan je bio desni krak brane koji je, navodno, uslijed siline vode doživjeo i određena pomjeranja. Izbijeno je dosta kamenja pa je i sama brana počela pucati.
Baščica je nepredvidiva
Da li je u pitanju bila nestručnost projektanta, nedoraslost zadatku od strane izvođača radova, površan pristup projektu uslijed nedostatka novca ili sve spomenuto zajedno, to su godinama i decenijama nakon toga bila pitanja i teme o kojima se govorilo i pisalo. Možda i najvažnija stvar u cijeloj priči ipak leži u tome da se na kraju nije desilo ono najgore što se moglo desiti – nije došlo do potpunog pucanja brane i, posljedično tome, moguće katastrofe koju je silna voda mogla pričiniti prije svega Čelebićima.
Na mjestima gdje se nalaze današnji otvori, prvobitno su se nalazili zatvarači za ispust vode. Tadašnjih preko 100 domaćinstava u Idbru zahtijevali su da im se omogući normalan prolaz ka Čelebićima, obzirom da je jasno da od brane nema ništa. Nije im udovoljeno pa su samoinicijativno odlučili uzeti stvar u svoje ruke i riješiti problem. Tada je probijen prolaz ka selu koji se danas koristi ali i onaj kojim Baščica još uvijek prolazi kroz zidinu propale brane.
Uglavnom, brana je napravljena ali prvobitni cilj nije ostvaren. Novca, po svemu sudeći, nije bilo dovoljno ali je u konačnici i ono što je uloženo, bačeno niz vodu, i to niz istu onu Baščicu na koju su mještani Idbra upozoravali.
Ostala je samo legenda
Naposlijetku, ostala je priča o građevinskom promašaju stoljeća o kome se i danas uči i izučava na fakultetima. Ostala je priča o inženjeru Milanoviću koji se, navodno, uslijed promašaja karijere i ubio, premda bolje upućeni kažu kako to nije istina. Ostala je i brana da svim tim i mnogim drugim, provjerenim i neprovjerenim pričama i informacijama nanovo posluži kao povod za nove priče.
Ostalo je i nešto mještana Idbra koji još uvijek dobro znaju da se za velike i ozbiljne projekte valja ozbiljno pripremiti.
I da se sa vodom nije šaliti.
Izvor: Al Jazeera