Brežuljak koji je čuvao naše tajne

Dani su na tom mjestu imali drukčiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ljudi su oduvijek bili vezani za prirodu i svaki čovjek ima svoju ekološku priču. Moja je vezana za jedan brežuljak koji je dugo vremena bio moj najbolji prijatelj, kojem sam moga ispričati svoje probleme i podijeliti s njim svoje brige, a da to niko drugi ne sazna. Brig, kako su ga zvali, zbog krajiškog ikavskog akcenta, mjesto je s kojeg se dobro vidjelo naselje i kuće, okupljali mladi i napajale duše. Tu bi nestajale sve brige koje su mogle tištiti malena i nejaka dječja pleća, odatle se pogled činio bistrijim i jasnijim, a svaka tuga imala je drukčiji okus. 

Dobra terapija

Brežuljak je znao sve tajne našeg mjesta i bio je liječnik naših duša. Dani su na tom mjestu imali drukčiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije. Vrijeme je sporije prolazilo.  Neki čudan magnet imao je taj brežuljak dok je uspijevao toliko dugo da privlači djecu k sebi. Kako je vrijeme prolazilo a mi odrastali, veza sa brežuljkom je bila sve slabija. Moderni život i godine učinile su svoje, a mjesto okupljanja sada su postale vrele gradske ulice, buka je zamijenila tišinu prirode, a ogromne betonske građevine nisu slale niti primale nikakve poruke, samo su ćutale nijemo posmatrale. Kad su se javile prve brige koje adolescenti imaju, više nije bilo tog brežuljka da ih s njim podijelimo i tada smo shvatili vrijednost prirode i blagodati koje nam ona daje. 

S vremenom smo se ponovo znali okupiti na brežuljku da evociramo uspomene i oživimo sjećanja na sretne dane provedene na brežuljku. Okupili bi se tako i sjeli u krug, te pričali o našem djetinjstvu i svim onim dogodovštinama koje smo doživljavali. Bila je to nova prilika da majku prirodu iznova doživimo i bolje shvatimo njenu vrijednost. Ekologija nam je svima postala bitan segment života a da toga nismo bili ni svjesni. 

Najbolji prijatelj

Usporedili smo i analizirali naš gradski život sa životom u prirodi i svi zajedno došli do zaključka da ništa ne može zamijeniti naš brežuljak, ali smo se ipak na kraju pomirili sa sudbinom i pronašli alternativu u gradskim zidinama i betonskim konstrukcijama. Novo mjesto okupljanja sada je bio jedan zidić, koji je dobro igrao ulogu brežuljka i primao sve naše emocije i udarce života. Na tom zidu su nastale prve ljubavi, izrodili se prvi brakovi i sklopljena nova prijateljstva. Starom društvu je puno nedostajao brežuljak, a vjerujem da smo i mi njemu. 

Čudno je to kako priroda ne govori, a ipak nas sve dobro razumije. Ona nam je dobar prijatelj, čuva naše zdravlje, našim očima i dušama pruža zadovoljstvo i užitak gledanja u njene blagodati. Kako više odrastamo sve smo više vezani za nju i sve se više njoj vraćamo. Možda je to razlog zbog kojeg se čovjek, što je stariji, sve više vraća prirodi i sve više boravi u njoj a sve manje u gradovima. Čuvajmo prirodu i brinimo se o njoj, ona će nam to znati vratiti i biti uvijek uz nas!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera