Bruce Dickinson – počast dostojanstvu

Činjenica da je od danas naš počasni sugrađanin Bruce Dickinson ima nekoliko snažnih poruka (EPA)

Sjetio sam se svih onih prijatelja, dječaka i djevojčica iz djetinjstva koji su ponosno nosili u Italiji nabavljene majice na kojima je uz neke „šejtanske“ slike pisalo AC/DC, Metallica ili Iron Maiden. Niko od tadašnjih nastavnika i nastavnica, a Boga mi ni oni koji su ih nosili nisu mogli ni sanjati da će jedan od tih likova, sa tih majica, početkom 21. stoljeća postati počasnim građaninom Sarajeva. Utoliko činjenica da je od danas naš počasni sugrađanin Bruce Dickinson ima nekoliko snažnih poruka. 

U obrazloženju Gradskog vijeća navedeno je kako je Bruce Dickinson: “strani državljanin koji je ostvario naročit doprinos razvoju i afirmaciji Sarajeva, te razvoju međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti i humanosti”.

Spomenuti dječaci i djevojčice su još u tim osamdesetim nerijetko bili dobri učenici i učenice. Svojim znanjem izborili su se protiv predrasuda kojim su bili izloženi zbog majica na kojima bi bili natpisi poput “Iron Maiden – Killers”. 

Najsvjetlija stranica u historiji UNPROFOR-a

Jedan od tih dječaka koji je tu muziku, na koju su stariji uglavnom reagirali sa “Ugasi to, probi mi uši”, doživljavao kao čistu umjetnost bio je i Jasenko Pašić. Sigurno je da je ovaj mladi glumac Sarajevskog ratnog teatra najzaslužniji što je priča o Bruceu Dickinsonu sačuvana.

Prije nekih šest godina spomenuo mi je kako želi uraditi film o koncertu koji je vjerovatno najsvjetlija stranica u historiji UNPROFOR-a kada je u pitanju opsada Sarajeva. Koncert je održan 14. decembra 1994. godine. Jasenko je bio premlad da bi mu prisustvovao, ali činjenica da je jedan od njegovih najomiljenijih muzičara u periodu opsade posjetio Sarajevo i održao, za mnoge nezaboravan koncert, inspirirala ga je da se baci na zaista veliki posao. Htio je na taj način odužiti se jednom od onih rijetkih ljudi koji su tih dana zalazili u naše krajeve, na našu od svih udaljenu Planetu Sarajevo.

Zanimljivo je da, iako se radi o zaista velikoj svjetskoj zvijezdi, priča o koncertu Brucea Dickinsona u ratnom Sarajevu nije bila toliko poznata, kao što je bila ona o dolasku Joan Baez, Bono Voxa ili čak alternativaca pod imenom SAI-SAI. 

Jasenko, ekspeditivan i posvećen kakav inače jeste, vrlo brzo uvezao je brojne ljude objasnivši svoju ideju i mladom reditelju Tariku Hodžiću i producentu Adnanu Ćuhari. Kontaktirao je Chrisa Dalea i Alexa Elenu, a potom je krenuo dalje. Zapravo cijela priča o filmu i krenula je tako što je Jasenko na jednom blogu pročitao tekst bubnjara Chrisa Dalea pod naslovom “Scream for me Sarajevo” gdje je ovaj do tančina opisao put osmorice ljudi sa željom da u ratom razaranoj Bosni održe heavy metal koncert. 

‘Scream for Me Sarajevo’

Sa Bruceom Dickinsonom nije baš išlo tako lahko, ali Jasenko je uspio i u tome. Bruceu se veoma svidjela ideja, ali upravo u periodu snimanja suočio se sa teškim zdravstvenim izazovima nakon što mu je dijagnosticiran rak. Možda pomalo i sâm iznenađen da se neki ljudi ipak sjećaju onoga što je učinio tog 14. decembra 1994. godine, te pogledavši već snimljene izjave Sarajlija i Sarajki koji su sa oduševljenjem prisjećali tog koncerta, i onoga što im je značio u tom trenutku, Bruce je odlučio biti dijelom filma.

Tačno godinu dana, nakon terapije kroz koju je prošao, ponovno dolazi u Sarajevo gdje snimaju završne scene sada već kultnog filma za koji je u najavi stajalo: “Nakon 963 dana, ili 23.566 sata, ili jednostavno nakon 1.415.520 minuta, Bruce Dickinson dolazi i viče: SCREAM FOR ME SARAJEVO!”

Prikazivanje dokumentarnog filma Scream for Me Sarajevo kao dio programa Sarajevo Film Festivala 2016. bio je još jedan podsjetnik na važnost umjetnosti općenito i umjetnika u vremenima u kojim živimo.

Film koji opisuje nastup Brucea Dickinsona 14. decembra 1994. godine u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, u toku opsade, priča je o jednom posebnom trenutku. Po vlastitom svjedočenju, mladi ljudi koji su te dane provodili na prvoj liniji taj dan su doživjeli kao dolazak mira, bar na tih nekoliko sati koliko je trajao taj za njih nezaboravni muzički događaj.

Tek iz današnje perspektive, kada i mi, kao što su to učinili naši evropski susjedi devedesetih, okrećemo glavu od izbjeglica i stravičnih snimaka stradanja civila širom svijeta, možemo shvatiti kolika je hrabrost (a i ludost) trebala ekipi predvođenoj Bruceom Dickinsonom da preko Igmana uđu u opkoljeno Sarajevo. Zbog toga je ovaj film s pravom opisan kao priča “o ljudima koji su rizikovali svoje živote da bi svirali pred ljudima koji su rizikovali svoje živote da bi živjeli”.

Sarajevo Film Festival u sklopu kojeg je prikazan ovaj film također je nastao kao “čin otpora” u toku opsade. Dio te iste priče su i Festival MESS, Sarajevski ratni teatar, Narodno pozorište, Kamerni teatar, Pozorište mladih, Obala Art Centar i brojni drugi koji su upravo tih dana spoznavali kako su kultura i umjetnost puno više od onoga o čemu smo eventualno čitali. U tom periodu kultura i umjetnost bili su osnovna ljudska potreba, baš poput vode, hrane… zraka!

Kultura prva na listi za odstrel

Razmišljajući o svemu tome, kao i ovoj dodjeli titule počasnog građanina Bruceu Dickinsonu, postavljam sebi a i drugim pitanje, kako je moguće da danas kao društvo (da ne okrivljujem samo političare) nismo svjesni da su upravo kultura i umjetnost osnovna potreba kako bi ovaj naš život imao bilo kakav smisao!? Kako je moguće da smo zaboravili da nam je upravo postojanje i to tako intenzivne kulturne scene u ratu vratilo ljudsko dostojanstvo te u biti dalo snagu za borbu protiv fašizma i zla koje se nad nama nadvilo u želji da nestanemo ne samo fizički, već i duhovno.

Kako je moguće da i dalje se upravo kultura nađe prva na listi za odstrel kada se reduciraju budžeti i da se to čini bez ikakve moralne odgovornosti? Kako je moguće da i danas postoje oni koji svoje otrovne strelice ispaljuju prema MESS-u, SFF-u, prema Jazz festivalu, Sarajevskoj zimi i drugim kulturnim ustanovama i umjetnicima ako znamo da je u periodu opsade jedan od glavnih ciljeva neprijatelja bio upravo uništiti mogućnost da na ovim prostorima opstane želja za životom?

Zbog toga želim izraziti osobnu sreću i zadovoljstvo da je Gradsko vijeće učinilo jednu ovako važnu stvar i zahvaliti se svim onima koji su nas, ovakve zaboravne, podsjetili sa svojim filmom na ono što je Bruce Dickinson učinio u trenutku kada smo se osjećali napuštenim poput ovih prognanika i izbjeglica rasutih po našoj zemlji.

Odavanje počasti Bruceu Dickinsonu ujedno je i odavanje počasti Sarajevu i svim njegovim građanima i građankama koji su čuvali i čuvaju ideju o dostojanstvenom životu, ideju o čovjeku koji se razlikuje samo po tome da li je loš ili dobar, ideju o čovjeku koji slavi slobodu, pravdu, istinu i čovjeku koji je svjestan važnosti vlastitog odnosa prema umjetnosti, kulturi i obrazovanju.

I na kraju, veoma važno, ova priča treba biti inspiracija današnjim i budućim nastavnicima i nastavnicama, profesorima i profesoricama, kako djecu ne trebaju nikada suditi po onome kako se odijevaju, po natpisima na majicama koje nose ili po muzici koju slušaju, već po onome što govore i po njihovoj spremnosti da brane svoja uvjerenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera