Bugojanac u izbjeglištvu na moru

Spiker Hrvatskog radija javio je da su 'zrakoplovi takozvane JNA na Grude bacili tri bombe' (EPA)

“Ali, avioni lete svaki dan, zašto ste se sada svi uspaničili?”, upitao sam tetku Vanju kada sam je sreo tog petka, 3. aprila 1992. godine, kako žuri u dućan po zalihe dječje hrane.

“Da, avioni lete, samo što su ovaj put iznad Kupresa izbacili malo bombi”, odgovorila mi je tetka Vanja i ostavila me u čudu.

Tu, nasred ulice u Bugojnu, jedanaestogodišnjak dosta ozbiljan za svoje godine – budimo iskreni, prvoklasni štreber – u djeliću sekunde povezao je sve informacije koje su se proteklih mjeseci probijale kroz bedem roditeljske zaštite, sva krišom upijena šaputanja iz onih “idi u svoju sobu kada odrasli razgovaraju” trenutaka i sve ovlaš pohvatane vijesti iz rijetkih dnevnika na hrvatskom jeziku u pola osam navečer. Oni su se u Bosni, mislim, u to vrijeme emitirali dvaput tjedno, na drugom programu.

Postalo mu je jasno i zašto je tog jutra četvrti de razred škole “Stipo Đerek” bio prazniji nego inače: Srbi su preko noći jednostavno napustili grad.

Rat je odjednom postao stvaran

Da, tada su već i djeca više-manje znala tko je tko, makar je kroz njihovu prizmu sve izgledalo poput prijateljskog natjecanja, nekakvih “Igara bez granica”, ili tako nešto slično. Timovi su jedni drugima sasvim iskreno čestitali puste božiće, uskrse i bajrame, ali i ekstenzivno koristili blagodati multireligijskog društva: na sve te blagdane, naime, nastave u školama nije ni bilo. Manji problem je bio što je desetak kolega kolektivno kliznulo iz grada i razreda baš prije nego što će se avioni iskrcati nad Kupresom; veći je, kao i ocu, čiji je vjenčani kum također ispario, predstavljala činjenica da se nisu ni pozdravili…

U tom trenutku, dakle, tog 3. aprila, naš jedanaestogodišnjak shvatio je zašto je otac posljednjih mjeseci intenzivno zaokruživao male oglase za zamjenu stanova u Slobodnoj Dalmaciji, novinama koje su mu cijelo desetljeće svakog jutra uredno stizale iz rodnog Splita, autobusom u deset ipo. Skontao je zašto je u Bugojnu tolika konsternacija zavladala kada se pravoslavni svećenik nije pojavio, rame uz rame s fratrom i hodžom, na večernjim molitvama za mir, kako to da je stara prabaka Zora – nesretnica koja je preživjela dva svjetska rata i osobne tragedije, pa preklinjala roditelje da nam, umjesto plastičnih pušaka, kupuju nešto miroljubivije igračke – već ranije otputovala sinu u daleku Švedsku.

Shvatio je i što znači da se sutra u sedam ujutro djeca i žene imaju nacrtati na platou ispred Kulturno-sportskog centra, tamo pored onih nizbrdica koje su bile kao stvorene za izgrebati nespretna koljena spuštanjem skejtom, ultimativnim poklonom koji je nedavno došao iz Trsta.

Idemo u izbjeglištvo, rat je odjednom postao stvaran.

Do današnjeg dana nisam uspio dešifrirati jesu li odrasli još uvijek bili onako bosanski naivni, zbilja iskreni, kada su objašnjavali da ćemo se samo malo skloniti, “dok sve ovo prođe”. Previše organizirani sasvim sigurno nisu bili, jer nitko živ iz tog konvoja nije precizno znao kamo ide, osim što je generalni smjer bio – prema moru.

‘Narod ne može sklonitiiiii…’

“Ali, ako putujemo na sedam ili deset dana, kojeg onda vraga nosim školske knjige?”, logično sam vrtio po glavi dok je trajalo beskrajno 12-satno putovanje kombijima preko planine Čvrsnice. Snijeg se taman bio potpuno otopio i prizor je izgledao nestvarno, poput onih pejzaža koje bih vizualizirao kada sam baš prije koji dan zaklopio korice Winnetoua.

Do večeri je sve ipak poprimilo sumornu notu, a iskrcavanje kod dida i babe u Grudama – dok su doslovno sve ostale obitelji produžile prema obali – predstavljalo je antiklimaks. Pogotovo kad su se  rodice i rođaci javili iz lijepog hotela u Baškom Polju kod Makarske, a kasnije i iz Splita.

“Kojeg vraga ne idemo na more kad je već besplatno?”, čudio se naivni jedanaestogodišnjak, prisjećajući se mutnih slika redovitih ljetovanja u Podaci, Dubi na Pelješcu, Rogoznici, Poreču ili Supetru, na koje je obitelji putovala onom žutom Škodom, najžućom na svijetu.

Doslovno milijuni ljudi propatili su u posljednjem ratu i, pored tragičnih ispričanih i neispričanih sudbina, vlastita mi je uvijek izgledala bijedno nezanimljivo: samog rata, naime, na sreću nisam ni vidio i najuzbudljiviji trenutak dogodio se u autobusu na relaciji Imotski – Split, kada je, nakon tri dana zračnih uzbuna, u didovu kuću stigao očev poziv i naredba za pakiranje kufera. Baš u tom trenutku, naime, smrtno ozbiljni spiker Hrvatskog radija javio je da su tamo, desetak kilometara iza nas, “zrakoplovi takozvane Jugoslavenske narodne armije na Grude bacili tri bombe, takozvane krmače”. I – to je to.

Izbjeglički život sasvim je druga priča: bilo je to doba izbjegličkih kartona, seljakanja i mijenjanja škola. Doba iz kojega će u pamćenju ostaje zvonki glas trogodišnje sestre Martine, koja je zabavljala cijeli autobus dok smo se iz pedesetak kilometara udaljene Podace truckali prema Makarskoj po novu rundu humanitarne pomoći: dok je na radiju treštala čuvena budnica Rodila me majka Hrvatica, ona je stih u kojemu se “narod ne može slomiti” prepravila kako joj je valjda izgledalo logično: “Jer se narod ne može sklonitiiiii…”

Kad Bosanac frustrira matematičarku

Svejedno, bilo je to i dalje bezbrižno doba, bezbrižno kako može biti samo djetetu zaštićenom od nevolja i lijepo utopljenom u ionako izvanredne okolnosti zemlje koja se nalazila u ratu, pored toga još i sretnom da ga je igra slučaja izbacila uz to more, čudesno more što ga je dotad samo sanjao i planirao već kada kada bi u Bugojnu niknule visibabe i ljubičice.

Ako ćete mene pitati, izbjeglički život i nije neki problem maloljetnicima bez velikih briga i osobite pameti; osim one bezobrazne nastavnice matematike iz Makarske, za koju je na prvi pogled bilo vidljivo da maltretira nesretne pridošlice i da je posebno frustrira mali Bosanac, koji je jedini riješio njen kontrolni ispit bez greške, misli je okupiralo samo jedno ozbiljno pitanje. Kad će otac?

I, eto ga jednog dana, taman kad je zakrvilo između Hrvata i Muslimana, zajedno s danas pokojnim tetkom Tasom, službeno Tahsimom, inače najvećim frajerom na planeti. On nije mogao birati, već je vrlo brzo zadnje pare skucao u benzin za svoga “Renaulta 18” i cijelu obitelj odveo u nepoznato, daleko od negostoljubive sredine, sve do Nizozemske.

Drugi dio bugojanske skupine dobacio se do obećane zemlje bosanskih Hrvata, dakle sjevera Austrije, dok je treći sreću tražio ondje gdje je – da su oni oglasi iz Slobodne Dalmacije bili učinkovitiji – početna pozicija bila barem mrvicu iznad nule. Ali, eto, ipak nije.

Ne da se baka Lidija…

Ako mene pitate, kažem, izbjeglički život za djecu je skoro pa igra. Za njihove roditelje, daleko od toga – i opet, ako skromno mišljenje ovog jedanaestogodišnjaka nešto znači, oni su pravi heroji. S nikada dovoljnim priznanjima i zahvalama. Otprilike u istim životnim godinama koje su imali tog davnog 4. aprila 1992. godine, treba samo zaklopiti oči i zamisliti taj životni scenarij za idućih četvrt stoljeća.

A Bugojno? Ono je u podsvijesti imalo ulogu doma samo do prvog idućeg spuštanja niz Koprivnicu nakon dugih pet godina, do prvog pogleda na “zauzeti” stan, na srušenu kuću prabake Zore i nikad prežaljeni šljivik i jorgovane u centru grada, tik do crkve. Nije ih više bilo – a i da jest, vjerojatno bi bili manji i neugledniji od onih u mašti, kao što je sve što se predugo sanja u stvarnosti nešto sumornije.

Baka Lidija je, doduše, još uvijek tamo: ne možeš je iščupati iz njenog grada ni na silu, pa čim iz njega ode, već broji dane do povratka. Ovaj bivši izbjeglica ipak ne. Radije ću da Bugojno uvijek ostane onako čudesno, prekrasno zeleno…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera