Bumerang koji se uvijek vraća i pogađa u glavu

Piše: Nihad Đozić

U zgusnutosti “događaja” i stalnoj proizvodnji “historije” stalno je i pitanje: Kamo i kojim putem ide bh. entitet Republika Srpska? Ili, kako na to reaguje država Bosna i Hercegovina, odnosno, njen drugi entitet – Federacija BiH?

Odgovor je relativno jednostavan, pošto su akteri političke scene odavno skinuli rukavice i udaraju golim pesnicama. Sve dok se ne počnu udarati nogom u vlastitu stražnjicu… Više nema pardona ili opreznog gazanja po jajima, zapravo, žeravici. Meč ulazi u (za)ključnu fazu pošto su, svi pomalo, u knock-downu… Od ekskluzivnog “nacionalnog koncepta” i nacionalnih stranaka ništa se drugo ne može ni očekivati.

Kako je ekonomija u Bosni i Hercegovini manje bitna stvar, nekako se čini da su nacionalne stranke “desnica”, a građanske “ljevica”. Ali, kad čovjek malo bolje promisli, shvati da su ti pojmovi zastarjeli, u svom prvobitnom značenju više ne postoje i samo služe da još više zakomplikuju tešku situaciju. U državi vlada kontrolisani nered (i strah), tako da oni malo bolje informisani i koji duže pamte mogu predvidjeti kako će se ili u kojem pravcu stvari razvijati… Pravac je misaona imenica.

Opasne igre

Dr. Nenad Kecmanović, savjetnik predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, jasno je svima stavio do znanja: “Možda se, već jednom, treba osloboditi straha od prijetnje ‘raspakivanja’ Dejtona. Ne bi se time raspakovala Republika Srpska, nego BiH i Federacija BiH… Vratili bismo se na prethodno stanje, u kojem se bošnjačko-hrvatska federacija i Republika Srpska, kao međunarodno priznate strane, još nisu bile dogovorile da se udruže u Bosnu i Hercegovinu.”

Pametnom dosta, a budali nikad dovoljno.

Nekako u isto vrijeme događala se trakavica oko navodnog državnog udara u Crnoj Gori, u kojem je “učestvovalo” (i uhapšeno) 20 građana Republike Srbije. Čekali smo, nekoliko dana, na zvanični stav premijera Aleksandra Vučića, koji je dao izjavu u vezi s tim, ali ju je potpuno zasjenio (potisnuo u drugi plan) pričom o “krtici” i “špijunčini” u vrhu kriminalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (!?), koja je odavala podatke “agentu jedne zapadne obavještajne službe”. Kao da je to nešto novo?!

Ali, zašto je to važno za region? Zato što je u Beograd odmah (ostavljam mogućnost da je posjeta prije dogovorena, ali to ništa ne mijenja na stvari) doputovao Nikolaj Petrušev, sekretar Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije, čovjek koji je na tom mjestu naslijedio Vladimira Putina. Tako da – opasna igra se nastavlja s tim da su procesi ubrzani… Prije petnaestak godina govorilo se o ruskoj bazi u luci Bar, a kako je Crna Gora krenula drugim putem, Republika Srbija je ostala “jedina zona ruskog uticaja na Balkanu”.

Šta je sa entitetom Republika Srpska? Poznata je priča ili legenda da je na Konferenciji saveznika u Jalti 1945. godine Staljin grafitnom olovkom povukao crtu sovjetske zone uticaja, ali kako je karta bila “mala”, ostalo je nejasno da li se ta linija proteže dolinom rijeke Drine ili slivom rijeka Bosne i Neretve. Odnosno, kako je “debljina olovke” odredila i određuje sudbinu jednog prostora… Što, na neki način, dovodi u pitanje legitimnost nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Uvijek je neko drugi određivao našu “sudbinu”.

Zato je isključivi “nacionalni koncept” problematičan u BiH i, kao takav, niti je predviđen niti može opstati, ako ga ne dopunjuje, drži u balansu “građanski koncept”. Jer, mi vidimo da su, već dugo, na vlasti nacionalne stranke. One čine većinu u državnom parlamentu. Dok entiteti, “samoproglašene države u državi”, žive u nekoj vrsti autizma, feudalizma i inata.

Najkraći put do države

Logično je da su za takvo stanje, opet, najviše krive i najveću odgovornost snose nacionalne vođe i njihove stranke koje četvrt vijeka provode, jednu te istu, neuspješnu politiku (ako politike uopšte ima). Problem je što građani znaju, ali nacije ne znaju koja je to politika. Pažljivi posmatrač stalno vidi neko preigravanje, nadmudrivanje, napetosti ili tenzije, ali ne vidi cilj. Narodi naslućuju da oni žele podijeliti zemlju, jer je “zajednički život nemoguć”. Navodno, tri nacije i ostali međusobno se mrze i “najbolje da svako ima svoju državu”, a poslije će “živjeti u miru kao dobre komšije i susjedi”.

Da bismo razmotrili takvu mogućnost, prvo treba vidjeti šta su to “nacije” (u odnosu na narod iliti Bosance i Hercegovce). U historiji socijalnih teorija postoji stotinu definicija nacije, ali nijedna ne osporava pravo nekoj grupi da se tako osjeća. To ti niko ne može ni dati ni uzeti!!! Dovoljno je biti “autohton” (na određenom teritoriju), govoriti manje-više isti jezik i osjećati pripadnost.

Nacije su politički projekt i konstrukt za jednokratnu upotrebu. Odnosno, najkraći put do države. Nastale su u 19. vijeku za potrebe ujedinjenja “rascjepkanog i rasklanog” naroda (npr. Italije, Njemačke) i taj “proces” očigledno još živi i traje. Bez obzira na to što su mnogi (iz različitih historijskih i drugih razloga) debelo zakasnili… U međuvremenu, svijet se promijenio. Danas živimo u 21. vijeku i geostrategija je poprimila zastrašujuće razmjere.

Državu je nemoguće napraviti bez rata i klanja. Posebno na Balkanu, gdje je već toliko ljudske krvi proliveno da stvarno više nema nekog smisla i logike. O Bosni, u posljednjih hiljadu godina otkada postoji, da i ne govorimo. Običan čovjek se s pravom pita: Šta će ti država ako u njoj nema ljudi ili ako će svi otići na Zapad? I odgovara: Ne treba ti, ukoliko je ne znaš (a očigledno ne znaš) urediti i voditi na pristojan način. Svako dobronamjeran vidi kako to izgleda.

Pretpostavimo i da se podijeli (što je teško zamisliti), kako će se razgraničiti? Hoće li oni “ostali” (recimo, Bosanci) imati svoj teritorij i vojsku? Šta će biti s ateistima i agnosticima u toj pomami fundamentalizma? Šta će biti sa bračnim zajednicama između žena i muškaraca (ali i potomaka) različitih nacionalnosti kojih je prije rata u Bosni i Hercegovini bilo gotovo 40 odsto? Ne mogu ni zamisliti šta bi se desilo manjinama, ako znamo kako danas žive. U državi u kojoj vlada otvoreni nacionalizam i prikriveni fašizam. Aparthejd.

Bumerang se uvijek vrati

Naravno, nacije mogu nastati i u trenutku velikih promjena i opasnosti (uglavnom, teritorijalnih) koje prijete određenim grupama unutar jednog naroda. U cilju homogenizacije ili kohezije, tako da se nacionalizam uvijek pojavljuje u odnosu na nekoga. Nikada nije “sam sebi svrha”, kao što je, recimo, patriotizam… Što znači da ne može biti “pozitivan”, jer je uvijek okrenut protiv, najčešće, prvih komšija. Brani ili osvaja? Ono što misli da mu pripada. Ne vodeći računa, u toj nacionalnoj zaslijepljenosti, o historijskim i drugim pretpostavkama svog nastojanja jer, rat se može dobiti, a može se i izgubiti. Ponekad je i neriješeno, što je možda najgora solucija.

Ako se tome pridoda užasna propaganda (što je u ratu drugo ime za laž), neviđena agresivnost i brutalnost, divljaštvo, primitivizam, vjerski ili ideološki fanatizam, bestijalna pljačka ili razaranja (često da se prikriju tragovi), logori, premlaćivanja i protjerivanje, čovjek se pita: Kome to treba? Svako od nas zna ko u ratu daje vola, a ko sina. O civilnim žrtvama da i ne govorimo.

Ekstremizam i maksimalistički zahtjevi nikom nisu donijeli dobra. Inat, cinizam i slavljenje ratnih zločinaca su bumerang koji se uvijek vraća i pogađa u glavu onog koji ga je bacio… Lidere, koji ne znaju raditi zajedno i praviti funkcionalne kompromise, treba odstraniti sa vlasti. Ako narod to ne može prepoznati, u BiH postoje drugi alati i mehanizmi da se to napravi. 

“Lijevo, desno, nigdje moga stana, oj, ulice, alaj si pijana”, kaže jedna prastara pjesma i sugeriše: Treba se otrijezniti i ići sredinom. Srednji put je jedino moguć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera