Čarolija prezimena Vlašić

Blanka Vlašić ostat će upisana kao jedna od najnesretnijih sportašica svih vremena (EPA)

Piše: Božo Sušec

Za nas starije zaljubljenike u sport godinama je prva asocijacija na prezime Vlašić bilo sjećanje na čudesnog ribara iz Vela Luke Pericu Vlašića.

Priučeni veslač, u početku i bez osnovne tehnike, zahvaljujući sirovoj snazi i izdržljivosti, godinama je harao svjetskim regatama i u “samcu” osvojio više od 40 međunarodnih naslova i još mnogo više domaćih trofeja. U neizbrisivu sjećanju ostala je njegova pobjeda na Europskom prvenstvu 1953. godine u Kopenhagenu kada je u finalu ponizio olimpijskog pobjednika i do tada neprikosnovenog Rusa Čukalova, ostavivši ga iza sebe više od 100 metara. Nikada to nitko nije ponovio. Proglašen je najboljim sportašem Jugoslavije i za nagradu predao štafetnu palicu Josipu Brozu Titu.

Znate li da smo prije nešto više od mjesec dana proslavili 30. godišnjicu postojanja i neobaranja hrvatskog rekorda u atletskom desetoboju? U Izmiru 1984. godine tada 28-godišnji Joško Vlašić, kao prvak Mediterana, ostvario je 7.956 bodova i u ova tri desetljeća nitko to nije uspio nadmašiti. Šešir do poda majstoru za taj podvig, ali Joško je ipak obilježio sportsku povijest svojim potomstvom.

U studenom 1983. godine mama Venera i tata Joško dobili su kćerkicu kojoj su ime dali Blanka, u znak sjećanja na Joškovu pobjedu na Mediteranskim igrama u Casablanki.

Šesnaest godina kasnije, u konkurenciji i tri godine starijih skakačica, Blanka Vlašić osvojila je naslov svjetske juniorske prvakinje u Santiago de Chileu. Niti jedna svjetska prvakinja s tog natjecanja više nije atletski “živa”, a Blanka je, uz sve svoje nevolje, bolesti i ozljede i dalje u samom svjetskom vrhu.

Od tvrdog materijala satkana je ta loza Vlašić.

Nesreća, pa to ti je…

Uz sva divljenja naslovima svjetske prvakinja i stotinama pobjeda i skokova više od dva metra, Blanka će ostati upisana kao jedna od najnesretnijih sportašica svih vremena, što zbog nadljudske borbe s problemima tiroidne žlijezde, operacijama stopala i bakterijskim infekcijama, ali i zbog nevjerojatno nepovoljnih raspleta u dva ključna sportska slučaja.

Naime, Blanka je jedina sportašica u povijesti atletike koja je poražena uz preskočenu visinu od 205 centimetara. I to se baš moralo dogoditi na najvažnijem mjestu, u najvažnijem trenutku, na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, u času kad je bila u seriji od 34 uzastopne pobjede. I ta protivnica – pobjednica, Belgijanka Tia Hellebaut, koju je Blanka redovito pobjeđivala, nije preskočila niti centimetar više – točno 205, ali iz prvog pokušaja. Blanka je vjerojatno zauvijek ostala bez olimpijskog zlata.

Iste godine Blanka je u finalu svjetske serije mitinga u Bruxellesu trebala potvrditi maratonski niz pobjeda i ostvariti, za atletska mjerila, financijski jack-pot od pola milijuna dolara. I tu protivnica, ovaj put Njemica Ariane Friedrich, nije preskočila više od nje, ali Blanka je izgubila na prebrojavanju većeg broja ranijih rušenja letvica i ostala bez novca koji bi joj omogućio nastavak karijere u najboljim mogućim uvjetima. Mnogi bi objesili sprinterice o klin, ali Blanka Vlašić je borac, pa je i poslije toga dobila niz bitaka.

Od tvrdog materijala satkana je ta loza Vlašić.

Niksijevih 30.000 golova

Velika je prilika, ili čak izvjesna mogućnost, da ćemo sljedećih desetak godina pratiti nogometni izdanak loze Vlašić.

Četvrtog listopada 1997. godine rodio se u Splitu Nikola Vlašić, rođeni brat Blanke, od iste majke Venere i istog oca Joška, provjereni trademark za start u uspješno sportsko putovanje. S već četiri godine, kazuje Joško, Niksi je imao neobjašnjive motoričke sposobnosti, skakao s visine od dva metra i nastavljao trčati u punom sprintu.

Tata Joško, tvorničar sportskih uspješnika, željno je prihvatio rukavicu brušenja bogomdanog talenta i počeo stvarati nogometni dijamant. Izmislio je niz sprava i spravica, u maloj dvorani postavio mantinele, nabavio male plastične golove i krenuo u novi projekt stvaranja uvjeta da “Niksi jednog dana postane igrač Barcelone”. Razvijao je njegove atletske sposobnosti (mali je i danas rekorder splitskih dječjih vrtića na 50 metara), ali najviše su radili s loptom. Tad već pomalo sjedokosi i brkati 50-godišnji tata i klinac sa svojim plastičnim golićima obilazili su kvartove i izazivali starije dečke da igraju “hakl” dva protiv dva, odigrali tisuće utakmica i, prema Joškovom mišljenju, više od 90 posto dobili.

Kad je Niksi imao osam godina, Joško je s uvjerljivom sigurnošću tvrdio da više nema nikakvih dvojbi o tome da da će „mali“, preko Hajduka i hrvatske reperezentacije, završiti na “nekom nou campu”, slao mi informacije i kazete s potezima i pogocima koje je Niksi postizao u konkurenciji viših uzrasnih kategorija i nedavno izračunao da je na njegovu golgeterskom kontu već više od 30.000 golova. Naravno, tu su oni i iz plastičnih golića, ali i rekordnih 67 pogodaka iz Lige dječaka.

Širu pozornost stekao je tek kad je njegov periferijski Omladinac pobijedio tad superjaku generaciju Dinama, a Niksi bio proglašen igračem utakmice kao strijelac i najmlađi sudionik dvoboja.

Prvijenac protiv Dundalka

Redoviti put bio je planiran dolazak u Hajduk, tamo stalno najbolji i među starijima, sve do međunarodnog debija u seniorskoj momčadi u ovogodišnjim kvalifikacijama za Euroligu. Svoj prvi nastup protiv irskog Dundalka 17. srpnja 2014. godine okrunio je prekrasnim pogotkom i od tog trenutka je stalni seniorski prvotimac Hajduka sa 16 godina. Najmlađi je Hajdukov strijelac u povijesti evropskih natjecanja.

Takav nogometni potencijal nije, naravno, mogao promaći specijaliziranim skautima ozbiljnih evropskih klubova i oko Vlašića i Hajduka plete se mreža izazovnih, ali i hazardnih, ponuda o ranom prelasku u velike sredine. Hajduk, sa svojom politikom rasprodaje svega što iole vrijedi, uključujući nogometne embrije, sasvim ga sigurno neće zaštititi.

Jedina prava brana preranog odlaska na neizvjesni put među nogometne Scile i Haribde je otac Joško, njegova dosljednost, pa ako hoćete i dokazana tvrdoglavost, u provođenju zacrtanog i izboru najboljeg. Ali, i ostati u klubu koji vapi za novcem i želi te prodati nije nimalo jednostavna situacija. Stigne li, a izvjesno je da će stići, “ponuda koja se ne može odbiti”, odluka neće biti nimalo jednostavna.

Možda tu i Niksi, bez obzira na svojih 16 godina, ima što reći. Jer znakovita je njegova izjava: “Ne želim biti pamćen kao brat Blanke Vlašić, ja sam Nikola Vlašić.”

Izvor: Al Jazeera