Četničko-partizanski derbi tek predstoji

Beogradskim redakcijama javljaju se neposredni očevici streljanja Draže Mihailovića, ali na (pre)više različitih lokacija (AP)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Najveći deo Srbije zasejan je kukuruzom, pšenicom, suncokretom i krompirom, dok odlično peto mesto trenutno zauzima Draža Mihailović, koji je, prema izjavama očevidaca, trenutno „zasejan“ na najmanje 6.175 obradivih lokacija diljem otadžbine.

Kad se otkopaju sve lokacije sa Dražom Mihailovićem, Srbija će zbilja ličiti na poravnatu goru, skoro na Ravnu Goru. Možda u međuvremenu pronađemo Troju, piramide, Atlantidu i metro, zato što je „setva“ Draže Mihailovića, u početku se mislilo, obavljena tajno, ali je, ispostavilo se, neposrednih očevidaca bilo otprilike koliko i pratilaca direktnog prenosa sletanja kapsule Apola 11 na Mesec i otvaranja Olimpijade u Londonu.

Tako da se u poslednjim godinama redakcijama beogradskih dnevnih listova više uopšte ne javljaju stari dobri čitaoci koji su pronašli miša u pivskoj flaši ili ekser u vekni hleba, već samo neposredni očevici streljanja Draže Mihailovića. Ali na (pre)više različitih lokacija.

Ukratko, te noći pre 69 godina, a u Srbiji je tada bio buran noćni život, više tisuća naših sugrađana zateklo sa na licu mesta, što u prolazu, što džogirajući, što čučeći u žbunju, pa su nehotice postali svedoci akcije „Gde god nađeš zgodno mesto tu Dražu posadi“ i sada su konačno rešili da progovore, kako bi im slika izašla u novinama bar jedared. Pre čitulje.

Svi po metak

Iz tih svedočenja može se zaključiti da je Draža Mihailović – da se vratimo u realnost – u tmini između 17. i 18. jula 1946. godine streljan barem 6.023 puta, zato što su svi partizani želeli da i oni opale jedan metak. Taman kad bi ga streljali jedni, dolazili su drugi, posle drugih treći, posle trećih četvrti, Draža Mihailović je posle 256. grupe za odstrel već sam ustajao, elegantno otresao prašinu i čekao da ga streljaju oni sledeći.

Partizanima je, kako je stvar odmicala, sve više manjkalo ideja po pitanju lokacija, pa su ga pojedini vraćali i ukopavali na istim mestima gde i oni prethodni, tako da je iste noći Draža Mihailović 32 puta streljan i ukopavan na Adi Ciganliji, 56 puta u Lisičjem potoku, 12 puta kraj Avalskog druma, naposletku je počeo i sam da smišlja: „Drugovi, znam jedno dobro mesto blizu račvastog bresta u Krivoj jaruzi… Tamo neće niko da nas vidi“. E, to je on mislio, ali u Krivoj jaruzi, baš te noći, zatekao se Mile…

Ko zna koliko bi to trajalo da se neko nije setio da postoje i ljudi koji su za to plaćeni – kaskaderi. Otad su partizani počeli da snimaju partizanske filmove, a Draža Mihailović je nestao. K'o da je u zemlju propao.

Možda sve ovo liči na crni humor, ali potraga za mestom gde je ubijen i sahranjen četnički general Draža Mihailović, koja je u Srbiji započela pre nekoliko godina vlast „pokojne“ Demokratske stranke, formiravši za to specijalnu komisiju, izgledala je otprilike ovako. Sudeći prema pisanju jednog provladinog tabloida, ovih dana će taj posao nastaviti vlast Srpske napredne stranke, jer je, kako piše taj tabloid, „lociran“ neki čiča, star devedeset jednu godinu, koji je, navodno, još jedan „mnogobrojni“ očevidac streljanja generala Mihailovića. I kao po običaju, sve ono što je iz nepoznatih razloga započela Tadićeva DS, uspešno će nastaviti Vučićeva SNS, koja je na vlast i došla na čelu sa četničkim vojvodom Nikolićem.

Za čijeg je vakta, prošlog četvrtka, Draža Mihailović i rehabilitovan. Što je izazvalo veću količinu padanja u nesvest antifašista & partizana od Triglava do Đevđelije, iako je četnički general u Srbiji odavno rehabilitovan, bar na mentalnom nivou.

Ovdašnje babe odavno imaju običaj da kažu: „Sinko, ne veruj ćosavim muškarcima i brkatim ženama“. Možda otud činjenica da su u Srbiji četnici jedna veoma popularna vojna formacija. Iako je bar ona generacija koja je istoriju učila iz „pobedničkih“ udžbenika mogla saznati da su četnici bili jedna fleksibilna grupacija – od čet'res’ prve do čet'res’ pete ponekad su sarađivali s partizanima, a ponekad sa Nemcima. Znali su da naprave i poneki masakr, uglavnom hladnim oružjem, ali će vam prosečan fan Ravnogoraca danas objasniti da Draža Mihailović s tim nije imao nikakve veze.

„Ti koji su klali, to su bile neke budale“ – reći će vam taj, otkrivajući nepoznat podatak da u vreme Drugog svetskog rata nije bilo mobilnih telefona, Fejsbuka, Instagrama i Tvitera, pa Draža nije mogao da komunicira sa svim ograncima svog bradolikog pokreta, te je bilo četnika koji su počinili i po koji zločin ili koji su po kafanama spajali stolove sa okupatorom, ali general Draža o tome ništa nije znao, jer je bio neobavešten. Skoro k'o Koštunica.

Draži Mihailoviću je, dakle, falio samo Fejsbuk pa da odavno postane heroj, a ne tek pola veka kasnije.
Dražina rehabilitacija, primetićete, uzbudila je isključivo Srbe, Crnogorce, Bošnjake, Hrvate, Albance, ponekog Slovenca i ponekog Makedonca, dok „ostatak sveta“ o tome mudro ćuti.

U Pranjanima dočekuju ambasadore

Ima, naime, jedna zajednička stvar za poslednja četiri američka ambasadora u Srbiji – kako stignu u Beograd, prvo što urade, posete selo Pranjani, udaljeno nekoliko kilometara od Ravne Gore. Tamo ih meštani obavezno dočekaju hlebom i solju, a prisutni ambasador uvek preseče neku crvenu vrpcu – ili otvori renoviranu školu ili “picnuti” dom zdravlja. Pare za renoviranje stignu od Ujka Sema lično. Pomislio bi neko, šta su ti Amerikanci navalili na to Pranjane, do kog se stiže preko Gornjeg Milanovca drumom na kome ima više rupa po kvadratnom metru nego na bilijarskom stolu.

Stvar je možda nekome začuđujuća – američki ambasadori tu dolaze da odaju počast četnicima Draže Mihailovića, uključujući i njihove jatake, meštane Pranjana, koji su 1944. spasli i čuvali oko 500 američkih pilota čiji su avioni oboreni nad Jugoslavijom. Zbog čega je Dražu Mihailovića posthumno odlikovao Hari Truman, predsednik SAD.

Činjenica da Amerikanci u savremenom svetu odavno određuju ko su dobri, a ko loši momci, rehabilitaciju Draže Mihailovića tako je učinila jednom krajnje lokalnom temom za tradicionalno komšijsko prepucavanje. Nikog drugog to ne zanima.

A Srbiji taj događaj daje nove “razvojne” šanse: odavno je, naime, bilo inicijativa da se dva najveća srpska kluba, Partizan i Crvena Zvezda, preimenuju po četničkom konceptu. Partizan bi postao FK Četnik, a Zvezda FK Kokarda.

Kako od četvrtka CV Draže Mihailovića sadrži i stavku “neosuđivan”, već se neko dosetio da pokrene inicijativu da se jedan srpski bulevar nazove po njemu. A ukoliko onaj verovatno nagluvi ko zna koji po redu “živi svedok” streljanja četničkog vođe ipak tačno locira njegov grob, Beograd će dobiti novu Kuću cveća.
Tako da četničko-partizanski “derbi” u prepucavanjima tek predstoji.

Izvor: Al Jazeera