Ćevape jedemo na Instagramu, grah u kućnom miru

Društvene mreže i Internet mogu biti ogromna pomoć kada je u pitanju svijet mode i modna industrija (Ilustracija)

Htjeli mi to priznati ili ne, tako je! Izbacili smo ljubav iz svojih domova i zamijenili je materijalnim stvarima. Za ideju za ovu kolumnu mogu se srdačno zahvaliti svojim prijateljima, koji, kada izađemo na kahvu, najmanje kahvu piju i razgovaraju s društvom. Sve se, jarane moj, uhvati onih touch-telefona, pa vazdan tačkaju, k’o da će svijet propasti ako im nešto na Facebooku i Instagramu promakne. Ruku na srce, i ja sam takav. I gori, ponekad. Svi smo takvi, ali eto, da ne bih sebe kritikovao, kritikovat ću svoje kolege koji me vole, pa vjerujem da mi neće zamjeriti.

Znaju oni i ostaviti telefone na stol i popričati sa društvom. U svakom slučaju, to se, nažalost, najčešće dešava kad im se isprazne baterije na tačevima (telefonima). Jeste li znali da prosječna osoba provede četiri godine života gledajući u svoj telefon? Ironično, zar ne? Čudno je kako ovi telefoni na dodir čine da izgubimo dodir i konverzaciju sa stvarnim ljudima koji nas okružuju.

Na kraju krajeva, nije ni čudno, jer smo okruženi iPadovima, iPhoneima i iMacovima. Previše “I” (eng. “ja”), a premalo “we” (eng. “mi”). Tehnologija nas je učinila sebičnima i zatvorenima. Dragom Šećerbergu, kako volim inače zvati osnivača Facebooka, Marka Zuckerberga, želio bih poručiti da Facebook preimenuje u ono što zapravo i jest, a to je iz “socijalna” u “antisocijalna mreža”. Sjedimo u svojim kućama i ocjenjujemo sami sebe brojkama lajkova i pratilaca dok zanemarujemo prave ljude, koji nas vole i kojima je stalo do nas. Haman nam draže tipkati s nekim ko bi nas najradije zagrlio. Nije li tako? Vi recite meni.

‘Kad ćevape jedeš, na Instagram stavljaš’

Neki dan pišem jaranu da sam poželio da kahvu popijemo jer ga nisam sreo odavno. Pitam ga kad bismo se mogli vidjeti, a on mi odgovara “Kad ho'š; upalit ćemo Skype.” E, o tome vam pričam. Haj'mo ih ugasiti ponekad. I ja ću. Ne želim više propuštati vrijedne trenutke svog života snimajući ih na telefon! Zapamtit ću ih i memorisati u svom srcu! Haj'mo pokušati NE USLIKATI one ćevape prije nego ih pojedemo. Što bi rekao moj dobri babo: “Kad ćevape jedeš, na Instagram stavljaš, a kad je grah na dnevnom redu, šutiš i jedeš”, ha-ha.

Nakon izmirivanja studentskih obaveza, kao i većina studenata, vraćam se kući, u Krajinu. Uveliko to vrijeme iskoristim da obiđem svoju dragu rodbinu. Prekjučer sam bio u posjeti jednoj od mojih rodica.

Živi sama, jer joj je muž preselio na drugi svijet prošle godine. Bio je tip čovjeka koji se riječima opisati ne može. Da mi date sve vrijeme ovog svijeta da opišem svog blagog i dragog rahmetli rođaka, ne bi mi pošlo za rukom. Bio je posebna osoba u mom životu. Ogroman kao pojava, a srce mehko kao plišani medvjedić. Neiskvareno i čisto. Ona osoba koju kad biste pozvali u četiri ujutro da vam dođe pomoći dolazi bez pogovora. Molim Boga da nađe mir u džennetskim (rajskim) baščama. “Da sam bogd'o prije mogla osjetiti ovo što osjećam sad, živjela bih na drugačiji način”,reče mi.

S obzirom na to da je mnogo radio kako bi tročlanoj porodici sve priuštio, dosta je radio i prekovremeno. Privatnik ga je cijedio kao robijaša, kako to najčešće i biva u našoj državi. Godinama tako zdravlje mu se urušavalo i ono plišano srce postalo je nejako i nezaštićeno. Nakon više od dvije godine “hodanja po bolnicama” njegov blagi osmijeh prestao je sjati na licu. Allahu dragi, sjećam se k'o da je jučer bilo. Srednjoškolski dani. Ljetna vrelina.

Život prekratak za tuđe kalupe

Vraćajući se kući, svratih u bolnicu, da ga posjetim. Uđoh u sobu u kojoj je ležao, a njegov osmijeh obasja me kao najjača julska mjesečina. Pita me o školi, djevojkama. Uvijek spreman da svojim izmami moj osmijeh. Poselamili smo se i rastali. Otišao sam kući, raspremio se, jeo i legao da odmorim. Ma nisam san ni za rukav uhvatio kad me mati probudi. Veli: umro rođak. Ma šta pričaš!? Prije dva sata smo se smijali. Bio je dobro. Eto tako, sine. Allah ga pozvao na bolje mjesto…

“Ajdine, da li mi vjeruješ kada bih ti rekla da bih sve ovo što u kući vidiš pobacala da ga mogu vratiti?” – Vjerujem, vjerujem. i ja bih.” Evo prolazi i druga godina kako on više nije s nama. Praznina velika, svima nama! Plemenitost je rijedak cvijet, koji raste na samo ponekoj ljudskoj duši. Po meni, moj dobri rođak sigurno je imao taj cvijet u sebi i bio je ogroman! Nikad nisam ništa pisao s ovolikom sjetom i tugom u svojoj duši…

Život je prekratak da bismo ga živjeli po tuđim kalupima i šablonima. Ljubav je rijetka, zgrabite je. Bijes je loš, oslobodite ga se. Mržnja je ružna, odbacite je. Strah je užasan, ali kada se s njim suočimo, postajemo najsnažniji ljudi na planeti. Uspomene i sjećanja lijepe su stvari. Čuvajte ih, ali NE na svojim pametnim telefonima, nego u srcima i dušama! Srce je najkvalitetniji i najbolji hard-disk, ali pazite: ne može se kupiti novcem. Najvrednije stvari u životu ne mogu se kupiti novcem, zapamtite to! Nemojmo dozvoliti da patimo za najmilijima nakon što nas napuste iz jedinog razloga što NISMO bili pored njih kada su bili s nama. Pod “biti s nekim” ne podrazumijevam lajkovanje i komentarisanje slike. Zagrli i poljubi! Pokaži da voliš, pokaži da ti je stalo. To liječi srce, vjerujte mi.

…Jer kasno će biti kasnije.

Izvor: Al Jazeera