Piše: Momir Jelovac
Novo čudo iz Međugorja? Ne… Marin Čilić je sasvim prirodna pojava…
Da, sasvim prirodna pojava, na žalost Tomasa Berdycha, Rogera Federera i Keija Nishikorija koje je u drugoj sedmici US Opena posljednjeg Grand Slam turnira godine, na putu do titule, ostavio bez nade, bez šanse da uhvate makar set… Svima je dao do znanja da pred sobom imaju novog, drugačijeg Marina Čilića. Pobjednika.
Upravo je Roger Federer bio posljednji pobjednik US Opena koji u finalu nije izgubio set. Bilo je to 2008. protiv Andyja Murraya.
Ono što je impresivno u Marinovom ovogodišnjem opusu na US Openu jest činjenica da je nakon pet setova teške bitke sa Gillesom Simonom i prve pobjede u međusobnim okršajima naprosto eksplodirao, uprkos Činjenici da je protiv svih narednih protivnika imao negativan bilans.
Meč života
Trijumf protiv Nishikorija značio je Grand Slam titulu, no ipak je meč života bio onaj protiv Federera. Najbolji među najboljima svih vremena nije imao ni promil šanse.
Sva statistika međusobnih susreta (0-5) i samo dva osvojena seta bili su naprosto nevažni ovog puta. Nikad Federera niko nije tako deklasirao u polufinalu jednog Grand Slama.
Kei Nishikori, koji je također imao i još ima pozitivan skor (5-3) protiv Čilića, ušao je u finale sa zastrašujućim nizom skalpova – Miloš Raonić, Stanislas Wawrinka, Đoković…
Mnogi ugledni komentatori, nekadašnji pobjednici Grand Slam turnira, davali su, pred početak meča, više šansi japanskom teniseru. Ali samo do kraja prvog gema, u kome je Marin spasio break loptu.
Od tog trenutka, bez obzira na neke minorne šanse koje je imao Nishikori, bila je to noć u kojoj niti jednog trenutka nije bilo dileme ko će na kraju podići pobjednički pehar. Dilema je bila samo koliko će meč trajati…
Šta se to promijenilo u Marinovom tenisu, pristupu mečevima, u životu…
Goran Ivanišević
U Marinov teniski život ušao je Goran Ivanišević drugi put, i to kada je Marinu bilo najteže. U trenutku kad je neosnovano optužen, što je kasnije i dokazano, za uzimanje dopinga.
Krenuli su zajedno u avanturu povratka za koju su mnogi mislili da je nemoguća misija. Slični, a ipak toliko različiti, našli su sjajan balans.
“Između ostalog, naučio me je da uživam u svakom meču, da uživam u teniskoj igri”, kaže Marin.
No, da bi se došlo do tog užitka i veselja na terenu, trebalo je satima raditi.
“Najviše na onome što mu je priroda dala – pojavu, visinu… Sve je to trebalo usmjeriti prema naprijed, a ne tri metra iza zadnje linije. Šta će Marin tamo? Mjesto mu je u terenu. Napad, napad i samo napad”, slikovito je objašnjavao Goran kada smo razgovarali u Wimbledonu ove godine.
Baš je Wimbledon jasno pokazao novu siluetu Međugorca. Posebno u meču sa Berdychom, pa i s Novakom Đokovićem, iako je bio poražen.
Tajna veza
Ima neka tajna veza, koincidencija ili… Kada je Čilić sinoć podizao pehar pobjednika, mi u Evropi smo ušli u 9. septembar, a 9. 7. 2001, također u ponedjeljak, Goran Ivanišević je podigao wimbledonski trofej nakon epskog meča s Rafterom.
Činilo se da Goran sinoć teže proživljava posljednje poene meča sa Nishikorijem nego sam Marin…
Odakle je sve krenulo u Marinovoj karijeri? Slučajno? Ništa nije slučajno.
Kažu, kad je prvi put uzeo reket u ruke, bolje ga je upotrebljavao nego mnogi vršnjaci koji su za sobom već imali neki staž…
Marina sam prvi put vidio upravo u Međugorju kao 13-godišnjeg, visokog štrkljavog dječaka… Rekoše, veliki talent bit će jednog dana šampion…
Moram priznati da nisam vjerovao gledajući ga na kondicionom treningu. Teško je koordinirao svoje duge krakove… Ali kada je uzeo reket u ruku i kada je loptica krenula, moram priznati da sam ostao bez riječi…
Brušenje dragulja
Tata Zdenko je shvatio da ima teniski dragulj koji treba početi brusiti. Znao je da teniski teren koji je sagradio iza kuće nije dovoljan…
Goran Ivanišević je još tada, 2002. godine, uočio Marinov talent i odmah ga preporučio Bobu Brettu, svom nekadašnjem treneru. Marin se preselio u San Remo i tamo je krenulo “tesanje”.
Da će biti igrač svjetske klase bilo je jasno kada je u Roland Garrosu 2005. u juniorskom finalu slomio Andyja Murraya.
Ulazak u senior tour nije bio lagan. Usponi, padovi, izgubljeni i dobijeni mečevi u Marina su unijeli nesigurnost, bez obzira na to što je u jednom trenutku 2010. ušao među prvih deset. Ipak, to u tom trenutku nije bilo realno i toga je Marin, koji inače čvrsto stoji na zemlji, bio svjestan.
Razlaz sa Brettom
Neposredno pred tu nesretnu epizodu sa glukozaminom razišao se Bobom Brettom nakon sedam godina saradnje. Jedno vrijeme teniske samoće (bez trenera) nije bilo konstruktivno. I onda, zahvaljujući Zvonimiru Bobanu (tako bar kažu), došlo je do novog susreta sa Goranom Ivaniševićem. Otvoreno je, dakle, novo poglavlje, ne samo u karijeri Marina Čilića.
Vjerujem da će mnoge zapanjiti podatak da je Marin deseti pobjednik Grand Slama iz regije, odnosno iz bivše države. Ne možete se sjetiti?
|
Mima Jaušovec |
Roland Garros |
1977. |
|
Monika Seleš |
(sedam titula), prva u Roland Garrosu |
1990. |
|
Iva Majoli |
Roland Garros |
1997. |
|
Goran Ivanišević |
Wimbledon |
2001. |
|
Novak Đoković |
(sedam titula) prva 2008. Australian Open, posljednja Wimbledon ove godine |
|
|
Ana Ivanović |
Roland Garros |
2008. |
Titule u igri parova, naravno, imaju niži rejting, ali su, ipak, titule.
Nenad Zimonjić osvojio je ukupno pet (mješoviti i muški), a Katarina Srebotnik četiri.
Mirjana Lučić koja je sa 15 godina i 11 mjeseci najmlađa pobjednica u igri parova u historiji Australian Opena. Titulu je osvojila s Martinom Hingis. Obje su i dan danas u touru.
Dakle, ima nešto u toj zemlji brdovitog Balkana… iako su teniski tereni dugo godina tražili mjesto među tim brdima… sa jednog u Međugorju je krenuo pobjednik posljednjeg Grand Slama ove godine – Marin Čilić…
Izvor: Al Jazeera