Čojstvo i lupeštvo

Urnebesno je i nadasve smiješno prisjetiti se čuvene slike Jaroslava Čermaka na kojoj Crnogorci prenose slike iz Cetinja i Dvora  na Njeguše, bježeći od najezde Omer Pašine vojske (Arhiva)

Često se sjetim izjave mog đeda i njegove tvrdnje da je dovoljno pogledati ogradu i dvorište prosječnog, odnosno neprikosnoveno poštenog Crnogorca i vrlo lako zaključiti gdje je zaposlen vlasnik kuće i placa. Detalj ga odaje. Nešto je maznuo, šklapio, otuđio ili prisvojio. Nađe se aluminijum iz kombinata, prepoznatljivi izlivak iz Željezare, kakav kanister ili felga iz Automoto saveza, vrijednosti iz JNA proglašene kao „vojni otpad“ ili prskalice i crijeva za navodnjavanje iz Plantaža 13. jul.

Đed je rođen 1920. godine, tako da ako je još u njegovo vrijeme, poznato kao vrijeme jednakih i bezgrešnih bilo tako, danas je zasigurno još gore.

Sve kreće od sitnica, pa na primjer kad se približi kraj avgusta i početak školske nove godine, u Opštini Podgorica među potrebnim kancelarijskim materijalom za mjesec septembar se nađu upisane kao potrebne i vodene bojice, plastelin, glina, sveske na uske i široke, pinjela i blok5. To je hitno potrebno Opštini?! Naravno, potreban „kancelarijski“ materijal naručuju zaposleni u opštini čija djeca počinju u školu 1. septembra. Obezbijede se na vrijeme, da ne fali.

Koliko puta sam kod nekoga vidio tanjir sa utisnutim simbolom nekog hotela sa primorja, kašike, posteljinu, krevete, ormane, a da ne govorimo o otuđenim sitnicama koje pripadaju državnim ustanovama, sve uz propratni opravdavajući slogan: „Što će kome to“, što bi značilo da je u privatne ruke znatno korisnije i djelotvornije nego da pripada državi kao pravom vlasniku.

Ljudi kradu pragove, saobraćajne znake, šine, šljunak, zemlju, strujne kablove, gromobrane, stubove, pa čak i bakarni krov sa zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta, zgrade koja se nalazi u samom centru glavnog grada Crne Gore.

Podvodna blaga

Počne sa hemijskom, rokovnikom ili kalendarom, a završi sa muzejskim eksponatom. Država koja spada u one koje „proizvode više istorije nego što mogu da podnesu“ dozvolila je sebi da nestane, da ispari nekoliko hiljada vrijednih eksponata iz Narodnog muzeja Crne Gore. Isprva je bilo riječi od oko 2.900 eksponata, a sad se barata ciframa od 9.000 do preko 14.000 nestalih eksponata.

Već mjesecima traje prebacivanje krivice i pranje ruku ministara koji su bili nadležni za to, a sve je počelo kad je gospodin Brkuljan progovorio o tom pitanju, jer da nije, ko zna kad bi primijetili da eksponati nedostaju. Toliko Crnogorci vole Petroviće i svoje dinastije i kulturno blago i baštinu, toliko je ljubav velika da su ih prisvojili, ili će možda u opravdanju reći da su to prigrlili.

Urnebesno je i nadasve smiješno prisjetiti se čuvene slike Jaroslava Čermaka na kojoj Crnogorci prenose slike iz Cetinja i Dvora  na Njeguše, bježeći od najezde Omer Pašine vojske. Divili su se svi toj slici, ali sad je kraj. Nakon infomacije koliko eksponata je pokradeno iz Narodnog muzeja, nameće se apsurdna ideja da Crnogorci možda nisu spašavali te slike i umjetnine, već ih samo odnosili.

Naime, iz današnje perspektive, takav podvig je nezamisliv, jer je nevjerovatno kako to da od junaka i sinonima za čojstvo i junaštvo Crnogorci postadoše sinonim za lupeže i kriminalce. Čojstvo se odavno odnosi samo na prošlo vrijeme. Svi se prave pošteni, a nigdje eksponata. Svi vole Crnu Goru i ponosni su na njenu istoriju, a prisvojili su je, ili prodali, uglavnom, dobro unovčili.

Zato i ne čudi što čuvenoj ikoni Bogorodice Filermose koja je pripadala Malteškom redu, a silom prilika je sada na Cetinju, da joj nedostaje centralni dragulj ili kako ga neki zovu rubin. Nestao je baš kad je Filermosa u Crnu Goru stigla, a preživjela je svašta. Nikome nije palo na pamet da otuđi nešto do nama, neki pametnjaković je odlučio da prisvoji dragocjenost sa relikvije.

Izborne krađe

Ako se tako postupa sa umjetničkim blagom, što li se dešava sa šumom, kamenom, ribom i bilo čim što se može unovčiti? Nestaje. Jednostavno.

Nedavno je objavljeno da su na meti organizovanog kriminala i podvodna blaga. Da sve što je moglo da se pokrade i iz mora, da je i to nestalo. Čerupaju potonule brodove, urne i školjke. Kulturnoj baštini pripadaju i brojne amfore, srednjevjekovni potonuli brodovi, naravno, i tovari koji su im pripadali. Sve je na meti, lupežima-roniocima daha za takve poduhvate ne fali. Ako se roni za ćar, onda su spremni i po noći ako treba, oprema i reflektori se nabave lako.

Ako je i blago iz muzeja pokradeno, i ako se krade čak i krov sa pozorišta, pa i podvodno blago, licemjerno je kukati nakon svakih izbora kako su pokradeni. Izborna krađa u Crnoj Gori treba da bude pravilo, a ne izuzetak i skandal.

Nema tog OEBS-a i stranih posmatrača koji mogu da raspetljaju interesne i lupeške odnose u Crnoj Gori. Ko kome duguje što i kome što stvarno pripada, državi ili familijama. Ostaće to zauvijek neriješene misterije.

Jedino oko čega Crna Gora ne mora da brine, jedino što se danas ne može otuđiti, a što je autentično naše, to je kriminal. Podzemlje nam ne mogu ukrasti, to ne damo! Kriminala se nikad nećemo odreći. To je naše!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera