Crno-bijeli svijet pionira i pankera

U serijalu HTV-a pojavljuje se i Davor Gobac (Igor Kralj / Pixsell)

Piše: Josip Antić

Hrvatska se i proteklog tjedna, kako i pristoji državama bremenitim povijesnim PTSP sindromom, bavila prošlošću. Na sreću, ovaj put kolektivna memorija nije se zaplitala u traumama (čitaj ustašama i partizanima), nego se pokušala relaksirati uspomenama smještenim u posljednje desetljeće, što smo ga proživjeli u državi čije je mentalni i emotivni okus gotovo nemoguće prenijeti onim naraštajima koji nikad – što milom, što silom – nisu bili Titovi pioniri, a ni pankeri.

Baš u tom kontrapunktu smještena je televizijska serija Crno-bijeli svijet , koju je upravo proteklog tjedna, nakon snažne medijske artiljerijske pripreme terena u elitnom terminu (nakon Dnevnika), naciji servirala Hrvatska televizija. Nacionalna kuća, žarko žudeći uspješnicu, nije štedjela: snimljeno je 12 epizoda, a budžet je iznosio 12 milijuna kuna (1,6 milijuna eura).

Seriju potpisuje autorski dvojac – režiser Goran Kulenović i scenarist i producent Igor Mirković, za koje se nipošto ne bi moglo reći kako nemaju senzibiliteta i uspjeha kad su TV-serijali i novovalne osamdesete posrijedi.

Kulenović je potpisivao Bitange i princeze, jednu od dinamičnijih i duhovitijih hrvatskih urbanih mladenačkih serija; Mirković je, pak, među inim poslovima kojima se bavio, osamdesete opjevao u dokumentarnom filmu Sretno dijete, posvećenom nastanku zagrebačkog novog vala, koji je, uz onaj beogradski i slovenski, naglavce preokrenuo poimanje i zvuk rok glazbe unutar bivše države.

Reklo bi se – dečki koji obećavaju, a tajming za seriju kao naručen, jer je ciljane publike koliko ti drago. Te 1980. godine stasala je generacije X (rođena nakon 1960. godine), koja je 2015. godine dočekala u stanju kad im se vlastita mladost vratila kao nostalgija. Osim toga, svi zajedno imamo emotivne neraščićene računa s Jugoslavijom, koju smo na-vrat-na-nos amputirali iz vlastitih života, a da nismo shvatili kako se tako odričemo i dijela samih sebe.

Zbog svega toga, činilo se da su pred ekranima te večeri 2. ožujka prvu epizodu Crno-bijelog svijeta dočekali gotovo svi sredovječni bračni parovi, okruženi vlastitim klincima i ponekim unukom, jamačno mnogi sretni raspuštenici i zasigurno svi okorjeli samci jednog naraštaja. Istina, njihova tijela odavno ne podsjećaju na tinejdžerska, ali te prve večeri prikazivanja Crno-bijelog svijeta srca su im kucala adolescentski.

Dodajmo tu i časne starine, koji su početkom ‘80-tih, kao mladi roditelji, bili najvitalnije tkivo ondašnje SRFJ, a te večeri su, unatoč svojim poznim (vidi vraga – osamdesetim) godinama, stajali pred malim ekranima, sa željom da konačno doznaju pitanje koje je ih je dugo mučilo: što su to htjela moja djeca kad su bili pankeri?

Priča dvije obitelji

Ono što smo gledali u prvom tjednu emitiranja i što nas čeka do kraja serijala u brzojavnoj tehnici PR-a priča je dviju zagrebačkih obitelji s početka ‘80-ih. Ksenija Kipčić (igra je Jelena Miholjević), neurotična je samohrana majka, daktilografkinja odgajana u uglednoj zagrebačkoj građanskoj obitelji, središte je prve od njih.

Na početku serije njezin stariji sin, novinar Studentskog lista Voljen Kipčić, zvani Kipo (Filip Riđički), nalazi se u (tadašnjoj) Jugoslavenskoj narodnoj armiji, na odsluženju vojnoga roka, no po povratku kući nastavlja živjeti životom ubrzanog tempa, jureći na sve strane u potrazi za novinarskim temama i dobrim provodima, pri čemu je neprekidno u društvu sa svojim najboljim frendom, fotografom Studentskog lista Đermanom Kurtelom, zvanim Žungul (Slavko Sobin).

Žungul je zagrebački Dalmatinac, sin strogog i rigidnog majora JNA Petra Kurtele, a njegova i Kipova priča vodi nas kroz urbani Zagreb osamdesetih, kroz tulume, rock koncerte, novinske redakcije, kultna generacijska okupljališta te susrete s brojnim poznatim likovima toga vremena (od rock zvijezda i kritičara, do novinara i policijskih inspektora)…

Infantilniju verziju njihovih doživljaja donosi nam priča Kipova mlađeg brata Žaca (Karlo Maloča). koji, pak, u društvu sa svojim najboljim frendom Nenadom (Ivan Validžić). proživljava sve pubertetske stresove i ugode, dodatno uokvirene novonastalom obiteljskom situacijom: Žacova i Kipova majka Ksenija u tajnosti se, naime, udala za Dominika Bertalana (Franjo Kuhar), simpatičnog susjeda tajnovite prošlosti. čija sestra, ekscentrična i otkvačena slikarica Dunja Bertalan (Elizabeta Kukić), postaje, praktički, pridruženim članom obitelji.

Drugi krak priče vodi nas u obiteljski dom i život Kipova i Žacova oca Jure Kipčića (Sreten Mokrović). Jura je uspješni direktor u državnom poduzeću, no njegov menadžerski talent nerijetko je u sukobu sa socijalističkim pravilima igre. Jurina druga supruga, Beograđanka Jagoda (Anica Dobra), istovremeno je odrješita i nježna žena, okrenuta pomalo i materijalnim vrijednostima, a s njima živi i Jagodina kći Una, maturantica s ambicijom da se sa svojim ska-punk bandom uključi u događanja na živahnoj zagrebačkoj rock sceni.

Svakodnevica junaka serije isprepleće se s tada aktualnim društvenim zbivanjima i ritualima (Titova smrt, akcija NNNI, služenje vojnoga roka, shopping u Trstu, redukcije struje i nestašica raznih proizvoda, vožnja par-nepar…), što bi, zajedno s glazbom, trebalo stvoriti sliku tog razdoblja koje će se kasnije shvaćati kao stepenište za – pakao. Ali, tko je tada mislio o ratu naroda i narodnosti?

I mnogi poznati likovi

Kroz priču Crno-bijelog svijeta usputno se, u pojedinim epizodama, pojavljuju i brojni poznati likovi s javne scene osamdesetih, poput Davorina Bogovića, Slađane Milošević, Darka Rundeka, Dražena Vrdoljaka, Darka Glavana, Gorana Bregovića, Srđana Šapera, mladog Davora Gopca, a prispjela je i Debbie Harry, rečena Blondie. Prema sinopsisu, reklo bi se – idealno za povratak u bolju prošlost. Ali…

Nostalgija je moćna bolest; koga uhvati. ne samo da mu mozak baci u prošla vremena. nego i nabaci golema, često i nerealna očekivanja. Da ne duljim – svi smo željeli da Crno-bijeli svijet bude bolji od nas kad smo bili mladi, da priča bude ispričana tako da svi dosadni elementi budu preskočeni, a oni koje danas nosimo u srcu nabrijani… A kad je završio prvi nastavak, bilo je puno više onih koji su se s fotelja dignuli razočarani od onih koji su po društvenim mrežama lupali lajkove.

Brojni su prigovori nezadovoljnika, a u prvi ešalon spadaju oni koji su seriju gledali da bi provjerili koliko su autori bili dosljedni u prenošenju vremena. Kulenović i Mirković dijelom su i sami provocirali takvu reakciju, jer su isforsirano dokumentaristički i aluzivno pokušavali oživjeti epohu i pritom počinili brojne greške.

Po Facebooku im se pobrojalo svašta – od zulufa, za koje svaki regrut JNA zna da su bili nezamislivi, preko nepoznavanja osnovnih Pravila službe Vojne policije u, kako se to voljelo reći, trećoj najmoćnijoj armiji na svijetu, pa do proslave Nove 1980. godine s pločama koje će izići tek iduće godine.

Koliko minucioznost onih koji su preživjeli osamdesete može ići daleko govori primjedba pasioniranog ljubitelja tada (i vazda) kultnog Alana Forda. Kako, zaboga, lik 1980. godine može čitati epizodu Alana Forda koja je izišla tek 1983. godine?, zavapio je na Facebooku.

No, čini mi se, svi ti prigovori koji dolaze ne od onih koji su jedva čekali da torpediraju Kulenović-Mirkovićev serijal, nego upravo od onih koji su mu željeli najbolje, bili bi zaboravljeni da je serija dramaturški uspjela. A nije – doima se kao na prvi pogled dopadljiva dječja igračka koju je netko zaboravio naviti, ili, što je primjerenije današnjem tehnološkom trenutku, montirati joj baterije.

Nostalgija ne može bez emocije

Od silnog napora da pobroje sva opća mjesta tog vremena – od Tita, Minimaksa, Studentskog lista, Džuboksa, Starta – jadni likovi jedva da stignu statirati u povelikom albumu slika jednog vremena. Kulenovićev u Bitangama i princezama duhoviti ping-pong s verbalnim doskočicama ovdje se doima izvještačen toliko da kod gledatelja, umjesto smijeha, tek uspije izazvati pitanje: Kaj je to trebal biti vic?

U takvoj stisci od kulisa i ispraznih riječi, tek rijetki glumci uspiju iskazati neki autentični osjećaj (prije svega Anica Dobra i Elizabeta Kukić). A upravo zbog toga, a ne faktografske dosljednosti, snimaju se ovakvi tipovi serija.

Kakva je to nostalgija u kojoj nema emocije? Kako da se gledatelj, ma koliko se trudio, poistovjeti s radnjom koja mu se pred očima raspada, i to stoga jer se iz epizode u epizodu u seriji ne uspijeva naznačiti i pokrenuti ono sudioništvo u zajedničkoj priči što ga je jedna generacija nekad osjećala, a onda tko zna gdje pogubila? Govorim o onome što  proživimo kad po tko zna koji put ponovo gledamo Grlom u jagode.

Beogradska kultna serija pritom nije slučajno spomenuta. Dvojac Karanović-Grlić znao je kako se navija srce jedne generacije; učinili su to koristeći jednostavne dramaturške postupke – od naracije, koja zbivanja od prvog kadra emotivno boji do živih likova, i neusiljenih dijaloga.

Nije ih zanimala toliko dosljedno precrtana slika ‘50-tih koliko suština – a ona je u srcu. Put do njega, nažalost, Kulenović i Mirković nisu pronašli. Zato smo na kraju svake epizode Crnog-bijelog svijeta isti kao i na njenom početku.

“A što da radiiiim…”, rekao bi Johnny B. Štulić.

Izvor: Al Jazeera