CSI Komšiluk: ‘Tihi i povučeni’ zločinci iz susjedstva

Dok policija ne doturi nešto sočnije od suhoparnih izvještaja, novinarima crnih kronika ne preostaje drugo nego voditi svoju istragu po komšiluku, piše autor (EPA)

Kao po nekom literarnom predlošku, kao da im svima isti inspicijent šapće, komšiluk opisuje zločince iz svoga susjedstva skoro uvijek istim riječima. Bio je miran, tih i povučen – reći će. Pristojno je pozdravljao i nikada ne bi čovjek pomislio da je takav u stanju pretući ženu, zatući oca ili majku, baciti vlastito dijete kroz prozor…

Bilo da su to zlokobno usamljeni tinejdžeri, koji jednoga dana ulete u školu pa bombama i kišom metaka raznesu i pokose svoje dojučerašnje kolege i nastavnike, bilo da su to sredovječni psihopati, koji mirno ušeću u policijsku stanicu pa dežurnome promrmljaju “Sve sam ih pobio” – uvijek su takvi dotad bili neupadljivi i samozatajni.

I ni po čemu sumnjivi, osim po toj, naknadnom pameću, detektiranoj neupadljivosti. Takve je prozreo dežurni CSI Komšiluk – ali, avaj! – uvijek prekasno, tek kad im policajci i novinari dođu na vrata, da ih priupitaju jesu li dotad primjećivali nešto neobično u ponašanju počinitelja teških zločina koji su godinama pa i desetljećima živjeli tu kraj njih, vrata do vrata ili kuća do kuće.

Normalan, fin i pristojan zločinac

Primjera ima bezbroj, pa se uvijek izvlači neki svježiji, koji javnost još pamti. Eto, jedne nedavne nedjelje u Sukošanu kod Zadra stariji je muškarac izjutra banuo na vrata kuće svoje sestre te udarcima sjekirom ubio nju, njezinog sina (svoga nećaka) i njezinu svekrvu. Potom je odšetao do najboljeg prijatelja te mu ispričao što je učinio, a zatim otišao na neko polje izvan mjesta i ondje se objesio.

“On je bio normalan, tolerantan čovjek. Nitko nije slutio da bi se mogao dogoditi ovakav pokolj (…) Nikakvih predznaka nije bilo da bi se nešto tako strašno moglo dogoditi (…) Nije bio agresivan. Bio je miran i pristojan”, govororili su potom preneraženi mještani kada su ih novinari upitali što je njihovog mirnog susjeda natjeralo na nezamisliv zločin. Usput su dodali kako su načuli za neke njegove imovinsko-pravne razmirice s rodbinom.

Ne samo taj, već i svaki komšiluk uvijek mudrijaški pronicljivo zna nešto više i uvijek je inspektorski oprezan kada treba otkriti neki detalj koji može rasvijetliti pozadinu zločina. Možda neće nedvosmisleno reći, ali će dati naslutiti između redaka nešto što će naknadno izoštriti sliku o tom običnom “mirnom i pristojnom” susjedu.

A dok policija ne doturi nešto sočnije od suhoparnih izvještaja, novinarima crnih kronika ne preostaje drugo nego voditi svoju istragu po komšiluku. Znaju oni da tamo uvijek ima spremnih da sa zainteresiranom i šokiranom javnošću – istodobno žednom krvi i alergičnom na nju – podijeli svoje dojmove i iskustva o zločinicima: kakav je bio, s kim se družio, je li bio nasilan te jesu li ikad išta čuli iza susjedovih zidova i zatvorenih vrata.

Dugo ‘kuhanje’ i ‘kratki spoj’

Dajući komšiluku prostor, mediji su mu ujedno dali dignitet i legitimitet, uzdižući ga malne do statusa krunskog svjedoka. Ta, tko će bolje znati i biti pouzdaniji kad policija šturo daje informacije, a unesrećena obitelj i rodbina nisu raspoloženi za razgovor?! Međutim, zna se kakav je komšiluk: netko je nešto čuo, netko načuo, netko nešto vidio, a svi ponešto zaključili. No, na koncu opet bude isto: svi se čudom čude – pa, bio je miran i pristojan, uvijek je pozdravljao – kad ispadne da su u ta četiri susjedna zida živjeli neki poremećeni i problematični ljudi.

Danas susjedi slabo poznaju komšije i na koncu se, najčešće, ne žele previše izlagati nekom informacijom viška, nekim detaljem koji komšiluku u pravilu ne promakne, a o kojem se s ukućanima ili onim drugim, pouzdanijim susjedima priča uz kavu i u pola glasa. Mnogo je sigurnije to konformističko kinjenje susjeda koji su doživjeli “kratki spoj” ili iskipjeli nakon dugog “kuhanja” pa, pregorivši ili prekipjevši, počinili nekakav krvavi zulum.

Mnogo je sigurnije reći da su takvi bili “mirni, tihi i povučeni”, osim ako baš nisu bili recidivisti s dosjeom, koji za sobom vuku repove nekih starih zločina. Time komšiluk, zlu ne trebalo, skida odgovornost sa sebe.

Čak i ako je nešto posumnjao ili naslutio u vezi ovih komšija koji su bili silno mirni, pristojni i fini dok ne počiniše neko krvavo zlo, investigativni tim iz komšiluka nikada nije na vrijeme spriječio neki zločin (ako jest, onda je to bilo vrlo rijetko) dojavivši svoje sumnje i saznanja policiji ili socijalnoj službi, nego uvijek naknadno, u epilogu, kada bi već bilo kasno. Pa čak i tada s ogromnom dozom čuđenja i nevjerice.

Famozno pozdravljanje pri susretu s onima koji će kasnije počiniti zločin naknadno se, kroz medije, neformalno klasificira kao otegotna okolnost. Bit će po toj logici: da nije pozdravljao na stubištu, ili da žene i starije nije puštao ispred sebe u lift, njegove bi žrtve danas bile žive ili neozlijeđene.

Komšije i susjedi se, ustvari, ne poznaju

Čudan je taj svijet koji živi tu, pored, a ne vidi ili se zbog licemjernog dobrosusjedskog mira pravi da ne vidi nikakve znakove nevolje u blizini. Sociopati su im druželjubivi, psihopati – duše od ljudi, sve dok se nesrećom i nažalost ne pokaže drugačije, dok jednog popodneva ne odjekne pucanj ili se začuje krik iz susjednog stana, dok se Mirni Komšija ne transformira u monstruma. Tek onda, s naknadnom pameću, istražitelji CSI Komšiluka povezat će uzročno-posljedične veze i raspetljati čvorove.

Komšiluku je neobično to što su im baš ti susjedi djelovali najnormalnije, a pokazuje se, skoro statističkom preciznošću takvih slučajeva iz crnih kronika, da baš oni koji su se doimali da su u najboljem redu bijahu u duševnom neredu.

Zapravo, htjedoh reći da se komšije i susjedi, oni koji žive vrata do vrata, danas nekako najslabije poznaju, da su sve više površni znanci, ako ne i potpuni stranci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera