Čudesni lijek – vrlo bolna šala

Slobodan pristup informacijama je i blagoslov i prokletstvo (EPA)

Piše: Jelena Kalinić

Više od 150 časopisa koji se bave naukom je „palo“ na podvalu magazina Science, na lažnu vijest da je pronađen novi čudesni lijek, gotovo pa panacej, za rak. Objavljeni „rad“, čiji je autor bio potpisan kao „Ocorrafoo Cobange” sa “Wassee Institute of Medicine”(nepostojeći naučnik i nepostojeći institut) je, da skratimo priču, govorio o tome kako je otkriveno da neka molekula iz nekog lišaja, koji raste na kamenu, inhibira rast ćelija raka.

Uprkos očiglednim propustima i greškama u ovom radu, od 304 magazina kojima je rad poslan za objavljivanje njih 157 je rad prihvatilo, 97 odbilo, dok su se ostali nećkali.

Iza ove vrlo bolne šale krije se John Bohannon, reporter Science magazina. On je nastojao pokazati i dokazati nedostatke tzv. postupka „peer review“ i slobodnog pristupa naučnim radovima, koji se, nažalost, prečesto završavaju nekritičkim prenošenjem informacija, bez provjere izvora i one trunke logičkog zaključivanja potrebne za bavljenje ovim poslom.

Rezultat rada

„Peer review“ je postupak u kojem se testira naučni rad koji je neki časopis primio za objavljivanje. Testiraju ga, odnosno pregledaju, naučnici iz istovrsne oblasti, a ovu metodu primjenjuju urednici časopisa kako bi provjerili relevantnost, objektivnost i istinitost nekog rukopisa.

Cilj rada je bilo kreirati uvjerljiv, ali pitak naučni rad, koji bi istovremeno sadržavao teške greške i besmislene nazive, kako u metodološkom pristupu tako i u rezultatima, greške toliko teške da bi se lako mogle identifikovati u procesu testiranja. Problem je bilo kako predati jedan te isti rad na skoro 300 različitih adresa. Zato je g. Bohannon, koji očigledno nije nimalo lijen kada mu nešto zasmeta, kreirao program i vlastitu bazu izmišljenih podataka, kako bi svaki rad bio ponešto drugačiji, ali da bi svi oni bili istovremeno međusobno vrlo slični, kako bi se rezultati „podvale“ mogli usporediti i kako bi bili mjerljivi. Zapravo, svaki rad je imao istu strukturu, jedino je Bohannon na ključna mjesta ubacivao nepostojeće riječi, kao što su nazivi lišajeva i kulture ćelija.

Rezulat rada je dokaz da postoji nedostatak objektivne kontrole onoga što se će se objaviti. Ono što je ključno shvatiti jeste to da se jednom objavljen rad sa greškom, naročito ako je rukopis jako zvučan (pronađen lijek za rak, lijek za AIDS), velikom brzinom „širi“ na popularnije nivoe medija, one koji nisu usko specijalizirani za nauku i vrlo brzo može postati vijest na nekoj centralnoj informativnoj emisiji. I onda imamo veliki problem.

Slobodan pristup informacijama je i blagoslov i prokletstvo. Ovom rečenicom nije konstatovano ništa novo, ona nije genijalna, ali treba je češće ponavljati.

Čak su i izdavači koji ne nude otvoren pristup prihvatili Bohannonov lažnjak. Stoga treba biti oprezan u preranom zahtijevanju da se ukine slobodan pristup kao nešto što doprinosi širenju dezinformacija. Problem je nikao u srcu strukture – u redakcijama magazina i u srcu se treba naći rješenje.

Kada grupa naučnika ispod rada napiše da su im reference Journal of Modern Illogical Studies (Žurnal modernih nelogičnih studija), pa citiraju “najnovija dostignuća Pierre-Simon Laplace” (koji je umro prije više od 180 godina) i navedu kao druge reference eminentnog naučnika Michaela Jacksona, zatim jednog čije je ime A. S. Hole i  B. Sagdiyeva aka Borat (i još jednog velikana, čije ime nećemo otkriti, čisto da bi ovaj članak bio intrigantniji) i taj se rad objavi, znamo da nešto na svijetu ne štima. Jedino ako i priča o fabrikovanom radu nije isfabrikovana, a neko, ko je skeptik, ima pravo da tako misli.

Druga strana ove priče – špekuliranje i senzacionalizam – jesu oruđe visokubudžetnih naučno-popularnih medija u cilju postizanja što je moguće veće gledanosti. Javnost je nedavno razapela nekoliko takvih projekata čiji su kumovi bili vrlo gledani naučno-popularni kanali. Jedan takav show je špekulirao mogućnošću da Megalodon-grozomorno čudovište, pradavni rođak današnih najkrvoločnijih ajkula i dalje pliva oceanima, drugi je koketirao falsificiranjem arheologije i tvrdnjom da sirene, pola ljudi-pola ribe, zaista postoje, a treći je igrao na kartu šok-efekta, kada čujete da neko priča o drevnim vanzemaljcima i ozbiljno shvata film „Prometej“, pre-sequel „Aliena“.

Osnovna greška

Blagoslov našeg regiona je to što imamo mnogo važnijih vijesti od nauke. Tako, ako se ovakve podvale i šale objave, nas to ne dotiče. Ipak, neke buđave i odavno odbačene vijesti o sve-u-jedan lijekovima za rak ili pogrešno tumačene i loše prevedene vijesti nađu svoje kanale do svjetla dana.

Rak je kompleksno i sistemsko oboljenje, čiji je uzrok nesretna sprega između nasljednih i nenasljednih faktora. I ne može se tretirati jednostrano niti univerzalno. Zato svakoj vijesti koja tvrdi da neka biljka/ gljiva/ lišaj/ ajkule / vudu/ mineral/ molekula/ rastvor sode bikarbone liječi i/ ili  sprječava rak treba pristupiti vrlo oprezno.

Nedostatak tog zdravorazumskog opreza je bila prva i osnovna greška svih onih magazina koji su nasjeli na šalu sa početka ovog teksta. Nedostatak savjesti je greška medija koji objave ovakve nepouzdane ili neadekvatno protumačene informacije, nudeći lažnu nadu oboljelima.

Izvor: Al Jazeera