Čuje se odjek koraka

Prvi put sam 1992. vidjela visokog dedu, dedu partizana, kako plače (Arhiva)

Danas mi je žao što ga nisam pažljivije slušala i što sam se često  pretvarala  da ga slušam, a ustvari jedva sam čekala da završi sa pričom o partizanima.

Kada se Jelena Mandrović odlučila udati za plavookog Sorokina, nije ni slutila da brak neće dugo trajati.  Najljepše što joj je iz tog braka ostalo bio je Evgenije Sorokin moj deda, a njen sin. Razvela se tako Jelena u vrijeme kada se baš i nije razvodilo.

Kada je počeo Drugi svjetski rat moj deda je imao petnaest godina.  Jelena je jako dobro znala na koju će stranu, pa su zajedno majka i sin otišli u partizane. Prepričavao je deda i kako su bili gladni i kako su ih jednom u nekom selu seljani dobro nahranili, a stomak nenavikao na hranu, poslije se bunio, mučio ih  uz grčeve. Pričao je i o granatama i pokazivao nogu u kojoj su mu  trajno ostali geleri. Pričao je deda o zimama i ljetima, o rovovima, o nekakvim jabukama koje su slamale grane, a koje nisu smjeli ubrati. Onako visok, lijep i uvijek glasan, meni je moj deda bio najljepši partizan, ljepši od svih partizana iz ratnih filmova. Voljela sam naše zajedničke vikende i naše vrijeme. Čovjek nikada ne procijeni koliko mu je vremena ostalo sa ljudima koje voli. Kada je deda umro i kada smo stajali u kapeli  i ispraćali još jednog člana porodice najemotivniji trenutak mi je bio onaj u kojem je, meni nepoznat, stariji čovjek ušao u kapelu,  poklonio se i od dede oprostio uz pozdrav sa stisnutom pesnicom uz sljepočnicu. Bio je to najopipljiviji prizor nestajanja antifašizma.

Mržnja i nacionalizam

David Gaon je bio jedno od troje preživjele djece porodice Gaon, svi ostali članovi porodice ubijeni su u logorima. David, moj deda sa očeve strane, bio je nizak rastom i ni približno glasan kao drugi deda.  On nije bio pričljiv i nikada nije pričao o logoru, barem ne bratu i meni. Često se, bez prethodne najave,  povlačio u svoju sobu. Danas razumijem da je deda u toj sobi tražio svoj mir. Ipak volio je o nečemu da priča, volio je sa mnom učiti  geografiju sa beskrajnom strpljivošću koju možeš imati samo prema nekome koga puno voliš.

Obojica su 1992. godine bili zabrinuti. Te iste godine posljedni put sam vidjela dedu Davida, te iste godine je ubijen.

Te 1992. sam prvi put vidjela visokog  dedu, dedu partizana, kako plače. Nije dedi bilo jasno odakle opet toliko mržnje i nacionalizma. Nije mu bilo jasno odakle je izronio novi, njemu tako poznat, fašizam. Ne bi mu ni danas bilo jasno zašto je Partizansko groblje u Mostaru uništeno? Ne bi mu bilo jasno ni kako neko može urinirati po Vječnoj vatri u Sarajevu… ni kako je moguće da Spomen park Vraca leži na ničijoj zemlji sa još samo ponekim preživjelim slovima  što su ispisivala  imena ubijenih Sarajlija.  Ne bi mu bilo jasno niti kako neko može unakazati bistu Ive Lole Ribara,  ni zašto više nema partizanskih spomenika i ko ih je to raznio od sjećanja? Kako bih danas mogla objasniti mom dedi da ovo malo antifašista što je ostalo ne puštaju ni da obilježe već davno zaboravljene datume. Ne bih ja mogla  dedi objaniti da će isti oni što bi mijenjali imena ulica u Sarajevu, 25. novembra ispuniti svoje Facebook profile patriotskim statusima o Bosni i Hecegovini, u tom virtuelnom svijetu gužvanja raznih misli, zakleće se toj istoj zemlji na vječnu vjernost i ljubav, a da baš ništa ne znaju o 25. novembru 1943., a ni o Rezoluciji ZAVNOBIH-a…

Imena škola i studentskih domova

Posljednji put kada sam vidjela dedu Davida bio je sunčan dan. Baka je ipak podigla roletne, mada je u kuhinji bilo poprilično vruće,  zbog ljubičica i kaktusa koje je njegovala na rubu stola uz prozor. Nismo se nas dvoje ni  kako treba pozdravili. Kada smo se zagrlili uničio mi se nekako nižim, starost se tako igra sa tijelom. Iza njega su ostale mnoge otvorene škole po Bosni i Hercegovini i mnogo ispisanih knjiga namijenjenih  đacima željnih znanja iz istorije i geografije. Njemu danas ne bih mogla objasniti čudna imena koja danas nose škole i studentski domovi.

Žao mi je što dedu partizana  nisam pažljivije slušala i što sam se često pretvarala  da ga slušam,  danas bih vam sigurno mogla još nešto napisati, ali se eto sjećam da bi mu se nekada zatresla brada, pa bi  u sebi samljeo sve  emocije,  ali  ne bi zaplako samo bi mu, reako bi on, tako došlo.

Nikada više nisam vidjela njegovog saborca koji mu je došao na sahranu, možda negdje gore jedan drugome prepričavaju o jednoj borbi..o ovdje zaboravljenom antifašizmu.

Izvor: Al Jazeera