Da li ste i prije stalno gledali u telefon?

Stari telefoni imali su samo jedan zvučni ton kojim su glasno davali do znanja da vas neko zove (AP)

Piše: Nataša Gaon-Grujić

Pogledala sam prilog o Apple inovacijama. Naime, Apple je predstavio novi mobilni telefon iPhone 6S i 6S+. Dimenzije su ostale nepromijenjene u odnosu na prethodnu verziju, ali je opremljen boljom kamerom, boljim procesorom i novom 3D touch tehnologijom, koja mjeri jačinu kojom korisnik pritišće ekran – stavka koja je privukla veliku pažnju i predstavlja veliku inovaciju.

Apsolutno su upravu, pomislila sam, jer prvo što uradim kada se naljutim na moj telefon koji nije iPhone, ali pripada kategoriji pametnih telefona, jeste da jako i sve jače pritišćem ekran i željenu opciju. Moji ukućani se mnogo lakše snalaze od mene, jer sam dugo, zaista dugo živjela sa starim modelima mobilnih telefona. Kada me vide kako pritišćem ekran, obično prokomentarišu: „Opet se vas dvoje svađate?“

Sada imam sve, imam mogućnost korištenja interneta, imam Viber, mogu primati mail poruke radnih kolega. Nemam samo telefon, imam i zamjenu za fotoaparat. Imam budilicu, imam zvučni podsjetnik. Imam Facebook, imam aplikacije meni najdražih portala i dovoljno je da ih blago pritisnem i uronim u svijet novih vijesti. Imam Skype – imam videopoziv… Sve imam.

Pisma i razglednice

Razgovarajući sa mojim dragim prijateljem o nekadašnjem udvaranju, sjetila sam se Iskrinog crvenog telefona sa okruglim brojčanikom. Ti stari telefoni su, u većini stanova ili kuća, bili „zakovani“ za ručno, namjenski napravljenu policu, koja je stajala u hodniku, pa samim tim je i telefon bio u hodniku. Hodnik, u principu, nije bio blizu prostorija u kojima smo najčešće boravili. U toku razgovora preko telefona – stajali smo. Ako je razgovor bio duži, tada bi se donijela trpezarijska stolica. Ti stari telefoni imali su samo jedan zvučni ton kojim su glasno davali do znanja da vas neko zove.

Buđenje su roditelji naručivali tako što su zvali određeni broj i naručivali uslugu buđenja od dežurnog operatera.

E onda je došlo vrijeme zaljubljivanja. Ako ti se momčić svidio, ali zaista svidio, mogao je dobiti broj telefona, a on je, opet, znao da taj papirić sa ispisanim brojem znači pola obavljenog posla, samo još treba nazvati i izaći ćemo na kafu. Nakon toga bi uslijedili dani iščekivanja tog famoznog poziva. Telefon zvoni, onaj u hodniku, ja trčim, kao bez glave, obično bih za nešto zapela, uz komentar mojih roditelja: „Ovaj telefon će joj doći glave“ i moje razočarenje jer poziv nije za mene.

Poruke smo mogli poslati putem pisma, razglednice ili telegrama, mada rijetko, jer je telegram obično nosio ružne vijesti. Nije bilo „porukanja“ putem Facebooka i Vibera i opcije „seen“, koja sada vrlo jasno otkriva da je poruka pročitana, pa hajde stisni pa ne odgovoriš.

Moji roditelji su na godišnjem odmoru bili bez telefona, a u kafićima prvo postavljeno pitanje nije bilo: “Oprostite, koja vam je lozinka za Wi-Fi“, već bi se moj tata uvijek okrenuo prema mami i pitao: “Stara moja, šta ćemo popiti?“

Vremena su se promijenila. Od gramofona i pravog umijeća da gramofonsku iglu spustiš baš na onu liniju gramofonske ploče na kojoj je omiljena pjesma, danas imamo moderne MP3 playere. Od TV-aparata koji su bili glomazni i teški, danas imamo tanke televizore. Od starih telefona sa okruglim brojčanikom, danas imamo moderne telefone.

Nevjerovatnom brzinom se unapređuje tehnika sa kojom se svakodnevno služimo. I sve te inovacije nam olakšavaju život. Ne moramo nositi adresare sa upisanim brojevima telefona, ne pamtimo brojeve, imamo telefone sa opcijom glasovnog prepoznavanja – izgovoriš ime osobe sa kojom želiš razgovarati i telefon sam zove.

Glave spuštene prema mobitelu

iPhone mobilni telefoni imaju i opciju Siri, kojom se korisnik može obratiti za pomoć, pa ti aplikaciji Siri kažeš: “Nađi mi najbližu apoteku“, a Siri pretraži internet i da ti potrebne podatke. Ako si nejasan, Siri lijepo popriča sa tobom.

Često primijetim prizor koji, sigurna sam, nije svojstven samo za moju porodicu – svi smo u istoj prostoriji, a svi buljimo i nešto čačkamo po mobilnim telefonima. Svima glave blago spuštene prema ekranu mobitela. Ne razgovaramo. Ne družimo se.

Rođak mog muža ima dvije djevojčice, one imaju po šest godina.

Nedavno su pitale: „Mama, kada si ti bila mlada, da li si stalno gledala u mobilni telefon?“

Mama: „Kada sam ja bila mlada, mi nismo imali mobilne telefone, imali smo samo fiksni telefon.“

Djevojčica: „Pa dobro, da li si gledala u fiksni telefon cijeli dan?“

Ovaj razgovor, već danima, prepričavamo kao porodičnu anegdotu, ali djeca su upravu i ona su primijetila da mi više gledamo u mobilne telefone nego u njih, a trebalo bi biti obrnuto.

Kako da djeci objasniš da smo gledali cijeli dan u Iskrin telefon sa okruglim brojčanikom, mislili bi da smo poludjeli. Ovako, kada po cijeli dan gledamo u nove, moderne pametne telefone, umjesto u djecu, valjda smo samo moderni.

Daleko od toga da sam ja protiv protiv inovacija, protiv pametnih telefona, samo se nekada zapitam da li smo postali robovi istih, da li više gledamo u mobilne telefone nego u drage ljude?

Izvor: Al Jazeera