Piše: Fahrudin Vojić
Bihać je jedan od rijetkih gradova u Bosni i Hercegovini, koji je uprkos urbanizaciji sačuvao orginalne zidine koje su činile okosnicu nekadašnje tvrđave Bihać, koja se prvi put spominje 1260. godine u jednoj povelji ugarskog kralja Bele IV.
Iz oskudnih podataka ovog dokumenta, jasno je da se Beli IV 1260. godine obratio toplički opat s molbom da mu pokloni kraljevski posjed “Kralu” i to zato što su tada topuski cisterciti, uz kraljevsku dozvolu, gradili na Otoku sv. Ladislava, kako se nekad zvao Bihać, svoje kuće i toranj za njihovu odbranu. Prema tome, cisterciti su u samome Bihaću počeli, očito nakon tatarske provale, graditi utvrdu i neke zgrade i tada traže kraljevsku pomoć i njegovu zemlju “Kralu” kraljevsku zemlju, koju su do tog vremena uživali kraljevski vitezovi Pridislav i Ludugar.
Posebno kulturno naslijeđe grada Bihaća, predstavljaju nadgrobni spomenici ili nišani rađeni od lokalnog kamena bihacita. Stilski oblik gradnje ovih spomenika vrlo je zanimljiv jer sadrži motive turbana sa kupastim završecima, do motiva tordirane vrpce ili stiliziranih mačeva, pištolja, puška, sablji, do floralnih motiva baroknog stila. Bihaćki nišani se od ostalih nišana sa područja Bosne i Hercegovine izdvajaju i po tome što se ukrašavaju bojom, a ta tradicija sačuvana je sve do današnjeg vremena.
Sve ovo je samo mali dio priče o gradu Bihaću, srednjovijekovnoj tvrđavi koja je tokom svoga prerastanja u moderan proevropski grad, prošla dug put satkan od brojnih promjena kulturne, vjerske i političke naravi. Sve to se može iščitati na njegovim historijskim simbolima koji su uklesani i sačuvani u zidinama stare jezgre grada, tako da turisti koji svake godine u većem broju posjećuju Bihać, imaju priliku da šetajući gradom, svjedoče njegovoj bogatoj i burnoj historiji.
Izvor: Al Jazeera