Dan bijelog štapa: Razumijevanje umjesto sažaljenja

Slijepe i slabovidne osobe dobro znaju da se dokumenti u praksi ne provode (Arhiva)

Pita li se iko, barem ponekad, kako je živjeti slijepoj osobi svaki dan? Ili ih se sjetimo, tek simbolično, 15. oktobra, kada je njihov Dan.

Opće poznato je da je BiH ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koja je stupila na snagu 11. 04. 2010. godine. Međutim, u našoj zemlji ne postoji jedinstvena definicija osoba sa invaliditetom. Jer, u definisanju invaliditeta koriste se različititi pojmovi, i drugačiji su po pitanju socijalne, zdravstvene zaštite, penzionog osiguranja, zapošljavanja. U BiH su do danas, po pitanju politike u oblasti invalidnosti više radile nevladine organizacije i unapređenja njihovog društvenog položaja, od vladajućih političkih struktura.

Naša zemlja se Ustavom obavezala da svi građani trebaju biti ravnopravni po pitanju uživanja ljudskih prava i sloboda, kao i prava na zaštitu od diskriminacije. Međutim, slijepe i slabovidne osobe dobro znaju, da se dokumenti u praksi ne provode. Čudno je, a istinito da slijepi u Federaciji imaju veći dodatak za tuđu pomoć i njegu od slijepih u RS-u. U drugom entitetu opet za razliku od Federacije slijepi imaju potporu iz sredstava lutrije. BiH još nema razumjevanja za poboljšanje života osoba sa ovim invaliditetom, a to pokazuju posve različite politike oba entiteta. Jer, da ima mijenjala bi i unapređivala zakone, davala bi i daleko veće nadoknade, i više bi i zapošljavala osobe koje ne vide. A, ne bi godinama tražila za goruće probleme, samo izgovore.

Etiketiranje i stigmatizacija

Kada bi naša zemlja ostala bez svjetlosti i sunca, možda bi tek tada očima slabovidne osobe okolinu bolje i procijenila, imala bi takva više senzibiliteta. Vidjela bi izvan svojih svetih zidova, marginiliziranje slijepih i slabovidnih. Bolje bi ih razumjela. Imala bi i bolju viziju same sebe, jer bi bila oslobođena od ega i narcisoidnosti. Dala bi i više ljubavi, imala bi više snage za nemoćne i slabe. Ne bi im nikada dozvolila da se zatvaraju u sebe, branila bi ih od etiketiranja i predrasuda u školama, borila bi se za njihovo bolje obrazovanje, za njihovu bolju socijalizaciju, učinkovitiju komunikaciju, za njihov rad. Ponudila bi im lijek koji bi im vratio samopouzdanje i vjeru u život.

Samo slabovidna osoba zna kako je teško kretati se, snalaziti i zaobilaziti prepreke svaki ubogi dan. A, za to treba imati kondiciju, bijeli štap je samo dodatno pomagalo.  Osobe oštećenog vida susreću se sa mnogim barijerama: neprilagođenim pješačkim prolazima, krivo postavljenim prometnim znakovima, neprilagođenim prilazima javnim ustanovama, manjku rukohvata u javnim prevozima. Veliki broj semafora još u mnogim mjestima širom BiH nema zvučnu signalizaciju ni na semaforima, ni u autobusima, tramvajima. Nema ni adekvatnih prilaza na stambenim zgradama, nema svugdje ni rukohvata na ulaznim vratima. Nemaju, ni tokom obrazovanja profesore koji su obučeni da rade sa djecom i studentima oštećenog vida. 

Zatvorena vrata

I nakon okončanog školovanja, pri traženju posla nalaze zatvorena vrata, doživljavaju diskriminaciju. Upitno je i to da li slijepe osobe dobiju sve na šta imaju pravo od Zdravstvenog osiguranja. Vrlo često ni bjeli štap nije po mjerilima svog korisnika, toplomjer za mjerenje temperature je na stranom jeziku. Većina njih nema, iako žele psa vodiča.

Tužno je i nehumano, što poslodavci prema njima imaju predrasude tokom zapošljavanja.

Dok, EU ima sluha za ove osobe, edukuje ih i zapošljava, BiH je gluha i slijepa i za zdrave i za slabovidne svakog dana, i prije i nakon izbora, i poslije 15. oktobra. Kod nas je nerazumjevanje prokletstvo, kod nas publika voli teret svačijeg mučeništva, u tome izgleda jedino uživa. U tome je nemilosrdna i po svjetlu i mraku.

Izvor: Al Jazeera