Dan kad je gorjela Grbavica: A, onda Željin stadion gledam…

Navijači kluba najveća su Željina podrška (EPA)

Ima mnogo fudbalskih stadiona na svijetu. Skoro svaki veći grad na planeti ima svoj stadion ili neki fudbalski klub. Neki klubovi su čak poznatiji od grada u kojem su nastali i u kojem djeluju. Oduvijek mi je kao vatrenom navijaču Liverpoola bila želja posjetiti stadion „Anfield“ i čuti na licu mjesta kako izgleda kada 54.000 gledaoca pjevaju „You'll Never Walk Alone“, vjerovatno najpoznatiju himnu nekog kluba na svijetu.

Pa sam bio u prilici da posjetim i stadion Giuseppe Meazza ili San Siro u zavisnosti koji milanski klub na njemu igra utakmice. Bio sam i na Nou Campu u Barceloni. Imao sam priliku da posjetim i Marakanu i nekadašnji stadion JNA u Beogradu. Pa i Maksimir i Poljud. I svaki je poseban na svoj način.

Međutim, kada sam napunio 13 godina života i bio negdje pred kraj sedmog razreda osnovne škole, otac je mog starijeg brata i mene prvi put odveo na stadion Grbavica. Upravo te 1976. godine je stadion rekonstrisan i otvoren za domaće utakmice FK Željezničar. Obzirom da smo već sa ocem išli na stadion Koševo da gledamo našeg Želju, bio sam prilično iznenađen jer su postojale samo tri tribine.

Ona drvena zapadna, južna koja je u stvari bila prirodno brdo i mala betonska istočna tribina. Na mjestu današnje sjeverne tribine je stajao semafor ( ako se to tako moglo nazvati), limena ploča na kojoj je pisalo Gosti i Domaći i dječak koji je sjedio sa strane i pločama sa brojevima mijenjao rezultat. Od tada sam redovno išao na skoro svaku utakmicu. Nije mi smetalo ni što je Željo upravo na kraju sezone 1977. ispao iz Prve lige Jugoslavije i preselio se u niži rang takmičenja.

Videoton i rekordna posjeta

Da li zbog inata ili zbog svog stadiona, ta drugoligaška godina će ostati zabilježena kao godina u kojoj je neki klub imao najveću posjetu na utakmicama. Mostarac Sula Rebac je već sljedeće godine vratio Želju tamo gdje mu je i mjesto. U Prvu ligu. Zajedno sa stadionom odrastali smo i mi. Dočekali na Grbavici i čuvenu utakmicu sa Videotonom i kažu rekordnu posjetu od čak 27.000 gledalaca. Na mjestu semafora je niknula nova, moderna Sjeverna tribina. Ponos naš. Doduše, nisu više bile tri, nego sve četiri različite tribine ali i po tome je taj stadion bio poseban.

Petog aprila 1992. godine Željezničar je trebao igrati utakmicu sa beogradskim „Radom“. Rat je već bio počeo i prvenstvo je prekinuto. A onda na današnji dan 04.05.1992.g. ruka nekog idiota je ispalila granate koje su zapalile našu „Dolinu ćupova“. Nije tada samo izgorila drvena tribina niti dobrim dijelom uništena nova sjeverna.

Gorile su naše uspomene na sve majstorije Nikića, Bahtića, Paprice, Škore, Čapljića, Ćurića, Saračevića, Baždarevića, Odovića… gorila su naša sjećanja na Crvenu zvezdu, Univerzitateu, Hajduk, Dinamo, Sion, Vardar, sjećanja na naše čuvene derbije sa Sarajevom, sjećanja toliku radost a ponekad i suze prolivene na našoj Grbavici. Gorio je i svaki odlazak na utakmicu sa našim ocem, gorila su sjećanja na vozove koji su prolazili iznad stadiona i mašinovođu koji bi uvijek jakim piskom lokomotive pozdravljao svoga Želju i navijače na stadionu. Stadion je bio uništen i dobrim dijelom miniran.

Danas, 26 godina poslije, stadion je ljepši nego ikada. I dalje su sve četiri tribine različite a meni najljepše na svijetu.

Posebno mjesto na svijetu

I vjerujem da je poseban osjećaj posjetiti Anfield ili Old Trafford zvani teatar snova. Vjerujem da je poseban osjećaj biti među 90.000 navijača na stadionu Santiago Bernabéu ili posjetiti Olimpico u vječnom Rimu.

Ali nigdje na svijetu srce ne zadrhti kao na ulazu u „Dolinu ćupova“ u našu Grbavicu. Još kad dignemo šalove i zapjevamo onu Tifinu… „A onda Željin stadion gledam, vidim ponos moj… život ću dati al’ tebe ne dam, jer ti si život moooooooooj!”

Kako li tek srce drhti onome koji je zapalio.

Kad vidi da je samo zapalio ali ne i uništio.

I da je ljepša nego ikad!

Izvor: Al Jazeera