Dan kada će svi ići na Mundijal

Kanada, SAD i Meksiko bit će za osam godina domaćini Svjetskog prvenstva u nogometu na kojem će nastupiti 48 reprezentacija (EPA)

Prvo svjetsko prvenstvo u nogometu koje pamtim bilo je ono u Argentini 1978. godine. U toj ranoj dječačkoj dobi nogomet me zanimao ikonografski: fascinirale su me boje dresova (narančasti nizozemski i azurnoplavi talijanski), šarenilo ljudi načičkanih na tribinama, grotla stadiona, navijanje, melodična imena koja su nestvarno odzvanjala (Kempes, Neeskens, Zico, Rossi…). O samoj igri,  taktikama i formacijama nisam znao ništa, a priznajem da i danas gledajući utakmice više pažnje pridajem atmosferi spektakla nego složenim taktičkim kombinacijama na terenu.

Kao dijete koje se tek susrelo s nogometom, u ono doba silno su me zbunjivale dvije stvari vezane uz taj sport. Prvo, bio sam uvjeren da na stadionima preko velikih zvučnika službeni spiker prenosi utakmicu baš kao što to rade spikeri na radiju i televiziji. Moj prvi odlazak na stadion stoga je djelovao šokirajuće.

„Tata, zašto ne prenose utakmicu?“

Očev odgovor da na stadionima spikeri ne prenose utakmice jer se tamo gledaju uživo, a i galama je prevelika, nije mi bio dovoljno uvjerljiv.

„Gledaju se i na televiziji, a spiker ih prenosi“, nisam se dao.

Ne pamtim kako mi je otac odgovorio na to, ali znam da mi je jedan dotadašnji mit bio bolno razbijen.

Drugo što me onomad silno zbunjivalo sažeo sam u pitanje koje iz dječje perspektive zvuči posve logično: zašto na Svjetskom prvenstvu ne sudjeluju sve zemlje svijeta? Nije mi, naime, bilo jasno kako to da na Mundijalu u Argentini te 1978. nije nastupala reprezentacija Jugoslavije, zemlje u kojoj smo tada živjeli. Očevo objašnjenje da bi to bilo nemoguće jer na svijetu ima „jaaako puno“ zemalja, pa bi takvo prvenstvo trajalo „jaaaako dugo“ spremnije sam prihvatio od onoga da na stadionima spiker ne prenosi utakmicu.

Ipak, sjećam se da sam preplavljen naivnošću pomislio kako bi bilo pošteno da jednoga dana sve zemlje dođu na Mundijal i da niti jedna ne bude zakinuta za nastup na tom veličanstvenom turniru.

Novi format za novo vrijeme

To o čemu sam maštao kao nadobudni klinac uskoro bih, kao sredovječni cinik, mogao i doživjeti. Ne baš u apsolutnoj formi, ali dobrano nadomak nje. Naime, FIFA je odlučila još jednom promijeniti format Svjetskog prvenstva pa 2026. godine, kada domaćini istog zajednički budu SAD, Kanada i Meksiko, proširiti broj sudionika na čak 48 reprezentacija. A to je već četvrtina broja članica Ujedinjenih naroda… Na dobrom smo putu da, kao što nekoć maštah, jednoga dana svi odu na Mundijal.

Možda je u toj odluci krovne nogometne organizacije i njenog prvog čovjeka Giannija Infantina bilo ponešto odjeka dječačkih fantazmi poput one moje, no nesumnjivo je da se FIFA prvenstveno vodi financijskim motivima. Više zemalja – veća zarada. Otkako se glasno iznijela ideja koja je, prema prvotnoj zamisli, trebala biti realizirana već na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine, sučeljavaju se protivnici i zagovornici ovog megaformata. Sam Infantino reći će da to natjecanje treba prilagoditi 21. stoljeću i da treba biti inkluzivnije.

Za razliku od 1930. godine kada je u Urugvaju odigrano prvo Svjetsko prvenstvo na kojemu je sudjelovalo 13 reprezentacija, a na koje su one europske tjednima putovale brodom, današnji je svijet posve drugačije mjesto: umreženo, svedostupno i kudikamo bogatije. I sam nogomet nije više igra amatera – poštara i kotlokrpa koji u slobodno vrijeme ganjaju loptu – nego vrhunski biznis u čiji žrvanj talentirani klinci ulaze već u dobi u kojoj sam se ja pitao zašto na stadionima spiker ne prenosi utakmicu, a novci koji se u tom žrvnju vrte debelo su udaljili nogomet od sporta kakav je davno zamišljen u duhu olimpizma.

FIFA cilja na dva ‘divovska patuljka’

Dok male nogometne nacije pozdravljaju odluku FIFA-e o proširenju broja sudionika SP-a, veliki uglavnom negoduju tvrdeći da će se time razvodniti natjecanje. U tom bi formatu 48 reprezentacija bilo razbacano u čak 16 skupina, a u nokaut-fazu išle bi samo prvoplasirane. Broj ukupno odigranih utakmica povećao bi se sa 64 na 80, no reprezentacije koje bi došle do finala odigrale bi, kao i sada, sedam utakmica.

Kritičari ovog sustava kažu kako bi bilo previše utakmica koje „nitko ne bi gledao“; zagovornici pak tvrde da se time Mundijal demokratizira, a nogomet emancipira davanjem prilike za afirmaciju nizu „nenogometnih“ nacija.

Na to protivnici tog formata uzvraćaju tvrdnjom da će na turniru s 48 reprezentacija biti puno “kanti za napucavanje“, da će se gledatelji ozbiljno uključivati tek u osmini finala te da će na koncu u završnicu opet dolaziti onih sedam-osam najjačih reprezentacija.

Unatoč emancipatorskim namjerama čelnika FIFA-e trebat će još puno vremena da autsajderske reprezentacije postanu donekle konkurentne velikim favoritima. Sjetimo se da je u povijesti mundijala tek osam zemalja osvajalo naslove prvaka, u posljednjih 40 godina tek tri nove. S druge strane, od Mundijala u Argentini 1978. na kojem je nastupilo 16 reprezentacija do onoga koje će biti odigrano 2026. godine, broj zemalja-sudionica bit će veći za 32. Pitanje je i koliko zemalja na svijetu može svojom infrastrukturom podnijeti tako masovno natjecanje, najmasovnije u nekom ekipnom sportu.

No, FIFA i Infantino ovom odlukom očito ciljaju na dvije najmnogoljudnije zemlje, dva diva koaj su patuljci u nogometnom svijetu – Kinu i Indiju. To su ujedno dva ogromna, a nogometno loše pokrivena tržišta koja treba razbuditi i eksploatirati jer, ne zaboravimo, nogomet je (šou)biznis.

S druge strane, ako je prvenstvo „svjetsko“ zar ne bi bilo pošteno razbucati taj asimetrični poredak u kojemu je malena Europa, ma koliko bila nogometno moćna, zastupljena sa 14, a golema Azija sa samo četiri reprezentacije? U Aziji leži ogromni potencijal za prodaju ulaznica, televizijskih prava, reklama i svih drugih vrsta oglašavanja.

Kada se dobrim dijelom ostvari ona moja djetinja maštarija prema kojoj bi jednoga dana sve zemlje trebale ići na Mundijal, bit će to najprije iz komercijalnih, a tek onda iz romantičnih razloga.

Izvor: Al Jazeera