Piše: Nihad Kreševljaković
Prošle su 23 godine. Za razliku od današnjeg, 2. maj 1992. bio je lijep i sunčan dan. Kao dio programa ‘Modul memorije’ Festival MESS je publicirao već dva izdanja knjige 2. maj 1992 – Bio je lijep i sunčan dan. Prije tri godine u Sarajevskom ratnom teatru postavljena je istoimena predstava.
Zanimljivo je da od svih datuma iz perioda, većina ljudi se sjeća samo 6. aprila ili 2. maja. U aprilu je grad napadnut, a 2. maja on je odbranjen, ali je započela i najduža opsada u suvremenoj historiji ratovanja. Uglavnom, kada započinje priča o 2. maju, ona počinje rečenicom: “Bio je lijep i sunčan dan”. Mogle bi se ispisati knjige i knjige kako bi se opisalo samo ono što se događalo tog jednog dana.
Jutro je bilo mirno. Lijep i sunčan dan. Iako su građani bili svijesni da su u ratu, većina ih se nadala da je pitanje dana kada će se iznaći neko rješenje. Na televiziji se vrtio telop kojim su se “zaraćene strane molile da prestanu sa sukobima”. I građani su se uglavnom pravili kao da ne razumiju šta se događa.
Grad još uvijek nije bio u poptunosti pod opsadom. Iz njega se još uvijek nekako moglo i izaći, ako niste imali problem da pri tome prolazite kroz brojne vojne punktove. Granate su, do tada, padale uglavnom po rubnim dijelovima grada. Korišteni su minobacači kalibra 82 mm. Bitke su, prethodnih dana, uglavnom vođene pod okriljem noći, pa su tako i tog 2. maja građani do popodnevnih sati vješto simulirali neki normalni život. Ulicama su ljudi šetali, a radile su i neke kafane. Na ulicama su, kao i svakog dana bili i prodavači novina.
Granatianje i imitacija života
Na naslovnici Oslobođenja velikim slovima je pisalo:”Nema pregovora s artiljerijom” što je bio citat iz teksta o propalim lisabonskim pregovorima Kutiliero – Izetbegović. Rubrika “U žiži” donosi tekst Emira Habula pod naslovom “Vrijeme zločina”. Autor upoznaje čitatelje sa činjencom da ono što se događa u BiH nije “normalni rat”, već da, naprotiv, takvo ratovanje još nije zabilježeno. Pored napomena o nebrojenim kršenjima Ženevske konvencije skreće pažnju da postoji ozbiljna sumnja da se u dijelovima istočne Bosne “vrši najteži oblik ratnog zločina – genocid”.
Pri dnu naslovnice je naslov “Agresija mora prestati”, izvučen iz teksta deklaracije visokih funkcionera KEBS-a u Helsinkiju. Sazanjemo da je Njemačka uvela vize za građane BiH. Vijest o sukobima u okolici Zvornika, te novi detalji o nedjelima u Foči. Avioni su u brišućem letu preletjeli iznad Konjica. Zenica još uvijek jedan od najmirnijih gradova u BiH, a u Donjem Vakufu, prilikom rušenja mosta, poginulo je petero ljudi. Napadnut je predajnik na Vlašiću, a nakon neprijateljskog zauzimanja releja na Trebeviću, prekinuta je UKV veza Hitne pomoći.
Mostarci su, unatoč granatiranju, u pojedinim kvartovima proslavljali Prvi maj. Tu su i tekstovi o dokumentu EZ-a o sukcesiji SFRJ, o borcima sa Zlatišta, informacija o stanju u sarajevskoj Mljekari. “Mir na Kupreškoj visoravni?!”. Loše vijesti stižu iz Živinica koje su raketirane iz aviona “Mig 21”, a u Širokom Brijegu paklena noć u kojoj su građani bili izloženi vatri raketa tipa “orkan”.
Na području općine Stari grad postavljeni su bezbjedonosni punktovi namjenjeni borbi protiv lopova. Građani Sarajeva se obavještavaju o poskupljenju gradskog prijevoza, a Zavod za transfuziologiju apeluje na građane da daju neophodnu krv. U bolnici Koševo je nestalo sanitetskog materijala.
Iz Međunarodnog centra za mir poručuju “Posljedice genocida osjetit će generacije”. Pod naslovom “Izbjeglice u svome gradu” saznajemo da se kod 17.000 izbjeglica u Sarajevu kao stalno mjesto boravka navodi Sarajevo.
Pod naslovom “Poginulo 17 ljudi” nalazi se tekst o neredima u Los Angelesu. U rubrici o sportu saznajemo za uspjeh našeg šahiste Sokolova na predolimpijskom turniru u Barceloni. U tekstu pod naslovom “Plavima srebro” govori se o uspjehu Jugoslavije na Olimpijadi slijepih šahista u Palma de Mallorci. U vrhu stranice je rezultat finalne utakmice u košarci. Partizan je pobijedio Crvenu zvezdu. Ni rubrika “Vodič kroz posao” nije prazna, a objavljeno je i nekoliko “malih oglasa”… Objavljena je i “kursna lista”, te TV program za 2. maj 1992.
Kad se lijepi sunčani dan pretvori u pakao
Tačno u podne, 2. maja 1992. godine započet će jedan od najgorih dana u historiji grada Sarajeva. Nakon puškaranja, koje se čulo iz pravca današnjeg Doma Armije, a tadašnjeg Doma JNA, uslijedit će do tada neviđen napad na grad. Grad je napadnut sa svih strana. U mnogim dijelovima grada vode se ulične borbe.
Već oko četiri popodne bilo je poginulih i ranjenih na obje strane. Glavni problem za branitelje grada predstavljala su oklopna vozila. Nekoliko vozila se već kretalo gradom. Kolona tenkova krenula je također iz pravca Grbavice, od Vrbanja mosta ka Skenderiji. Činjenica da su oklopnjaci, koji su se već nalazili u gradu pogođeni od strane branitelja, vjerovatno je utjecala na promjenu plana. Kolona tenkova se povlači na početne pozicije, odakle otvaraju paljbu ka civilnim objektima u gradu.
Ista situacija se dogodila i sa kolonom tenkova koja je krenula ka Aerodromskom naselju. Napadači očigledno nisu znali da branitelji grada ne raspolažu sa dovoljno protuoklopnih sredstava.
Najžešće borbe u toku dana vodile su se na prostoru Skenderije. Slike zapaljenih tramvaja prenijele su sve svjetske televizijske stanice. Oklopnjaci su se primakli na svega tridesetak metara od zgrade Predsjedništva BiH i Međunarodnog press-centra gdje su i zaustavljeni. Agresor je, unutarnjom diverzijom zapalio zgradu Glavne pošte. Uništeno je 40.000 linija te telefonska komunikacija važnih državnih institucija. Pokušaj da se pješadijskim prodorom grad presiječe – zaustavljen je. Sarajevo je izloženo do tada nepojmljivoj artiljerijskoj paljbi. Minobacači od 82 mm postaju “dječija igračka” u odnosu na granate kalibra od 122 mm. Po prvi put grad je izložen i paljbi iz višecijevnih bacača raketa.
Drama usred tragedije
Prava drama započinje u 19:00 sati. Nakon povratka sa Lisabonskih pregovora Delagacija BiH na čelu sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem slijeće na sarajevski aerodrom. Predstavnici UNPROFOR-a, koji su bili obavješteni, i koji su trebali dočekati delegaciju, ne pojavljuju se. Umjesto UNPROFOR-a, dočekuje ih JNA. Zarobljavaju predsjednika i cijelu delegaciju.
Kao u nekom filmu, potpuno slučajni poziv jedne građanke u prostoriju gdje su se nalazili, dovest će predsjednika Izetbegovića uživo u program RTV SA. Započinje neviđeni medijski spektakl.
Građani u skloništima, uglavnom preko tranzistora uživo prate pravu dramu. Borbe se u toku emisije rasplamsavaju, a snage branitelja vrše pritisak na Bistriku gdje se nalazi Komanda JNA. U vjerovatno najdužem dnevniku ikada, postignut je dogovor da se narednog dana oslobodi predsjednik Izetbegović sa pratnjom. Sa druge strane, branitelji tebaju dopustiti izlazak iz grada glavnokomandujećem JNA, generalu Milutinu Kukanjcu i njegovih 400 oficira i vojnika koji su se nalazili u kasarni. U kasnijim rekonstrukcijama ovog događaja često se naglašava pokušaj da se izvrši državni udar u kome se u glavnoj ulozi pojavljuje Fikret Abdić.
I nakon postignutog dogovora, i konačno završenog dnevnika, nastavljeno je granatiranje. Cijeli grad bio je u plamenu. Do ranih jutarnjih sati cijelim gradom su odjekivale granate. Uništeni su brojni javni i civilni objekti uključujući i zgradu Hitne pomoći.
Narednog jutra, cijeli grad je bio prekrivren staklom i prašinom. Dim se izvijao iznad grada. Mnoge zgrade su se još uvijek gorijee. Ljudi su provirivali iz svojih kuća. Na ulicama su bili i prodavači novina.
Na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov “Brutalan napad na Sarajevo”. Piše: “Tek će jutro pokazati koliko je života odnio jučerašnji dan pakla u Sarajevu, ali dileme nema – bio je to najteži dan u njegovoj historiji”…
Samo Bog je znao das u tog 3. maja Sarajlijama ostala “samo” još 1.394 takva dana i noći.
Izvor: Al Jazeera