Dan kada mi otac nije čestitao rođendan

'Od 1992. više ne govorim da sam rođena na dan napada na Beograd u onom ratu, već na dan kad je napadnuto Sarajevo u ovom ratu' (EPA)

Piše: Julijana Matanović

Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati tekst začinjen prahom sasušenog taloga, neki ljudi, u gradovima mnogo sretnijim od grada u kojem živi moj otac, peku rođendanske torte, i baš kao i ja, pitaju se što se to još veliko dogodilo na dan kad su oni rođeni. Možda iste, a, možda, i neke druge godine.

Prisjećam se kako sam još kao malena datumu svog rođenja, šestom travnju, ponosno dodavala da je na taj dan četrdeset i prve napadnut Beograd. Samo što sam ja rođena u ponedjeljak, a napad se dogodio u nedjeljno jutro. Vjerovala sam da u očima onih koji me slušaju postajem važna, jer sam zaplakala na datum koji svi znaju. Povijesni, zapisan u udžbenicima i leksikonima. To što je to bio krvav dan, za dijete koje je rođeno osamnaest godina poslije, a dogodila se u tome jedna punoljetnost, nije predstavljalo nikakav zabrinjavajući podatak.

Vozili smo se u fićama, jeli odžačar bombone, pisali pisma drugu Titu i natjecali se tko će u našim općinama posljednji dohvatiti njegovu štafetu. Moja teta, u čijem sam slavonskom domu odrastala i koja me kao malenu prenijela na drugu obalu Save, rođena je jedanaest dana poslije mene, ali trideset pet godina prije. Dugo nisam mogla razumjeti kako netko tko ima rođendan poslije mene može biti od mene stariji.

Danas znam da to nije bila loša matematika nego slutnja da na ovim prostorima nije važno kad si rođen, ni čiji si, jer će te zlo povijesti i ludost rata ionako u jednom trenutku dohvatiti. Rođen si uvijek između dvije – nečije – bitke. Povezujući datume, učila sam se životu povijesti, a da toga i nisam bila svjesna. Još u osnovnoj školi znala sam za Travanjski rat, koji počinje datumom moga, a završava datumom tetina rođenja.

Kasnije sam naučila da se i velika Dubrovačka trešnja dogodila na isti datum, godine tisuću šesto šezdeset i sedme te da je toga dana bila Čista srijeda. Čak i nakon što sam, mnogo prije izuma sveznajućeg neta, saznala da je Petrarka ugledao svoju Lauru baš šestog travnja tisuću tristo dvadeset i sedme, i to na Veliki petak, nisam svoj dan rođenja vezala uz zavodljiv književni podatak. Zasigurno ne zbog toga što bi, sluteći da će mi život prolaziti u čežnji za muškom odanošću, bila zavidna Lauri. U najtananiji sloj mene pohranili su dokaze o ozbiljnosti naših prostora potpisane činjenicom da su i male biografije na udaru zla povijesti.

‘Ti ne kontaš šta se ovdje događa!’

Toga šestog travnja tisuću devetsto devedeset i druge nazvala sam oca u Sarajevo. Moj otac se, kao što sam davno i napisala, boji visine, a već četrdeset godina živi na sedamnaestom katu nebodera, u naselju Alipašino Polje. Poziv sam mu uputila iz Osijeka, grada u kojem sam tada živjela i koji je i toga dana gorio. Iza mene je bilo već osam ratnih mjeseci, granatiran i nagoren stan, ubijeni studenti, raseljeni susjedi i prijatelji. Željela sam da mi moj ćaća Ilija čestita rođendan. Trideset i treći. Dakle, ne bilo koji po redu, nego onaj nakon kojeg i najveći Sin smije umrijeti.

Nadala sam se da će se s radošću prisjetiti tog ponedjeljka, prvog u mjesecu travnju, kad su mu javili da je prvorođena došla na svijet. I te tisuću devetsto devedeset i druge bio je ponedjeljak. Moj se plašljivi otac tresao od straha. Slabo sam ga čula. U tim trenucima počinjao je vatreni orkestar nad osječkim kvartom u kojem sam privremeno stanovala. Ilija mi je promucao: Ti ne kontaš šta se ovdje događa. U pozadini su dopirale meni nejasne riječi njegove supruge Jovanke. Sarajevo je napadnuto. 

Razumjela sam, iako nisam vjerovala. Vjerovala sam da lijepa i dobra zemlja Bosna može održati lekciju drugima i da ta Juga u malom – kako su znali govoriti površni – ima snage za svoju prkosnu i inatljivu biografiju. A onda su oni koji je nisu voljeli izabrali isti datum, kako bi pokazali da, ipak, ne može. I kapak.

Pedeset i jednu godinu poslije ponavljala se povijest pred očima loših učenika. S istim datumima, za lakše usvajanje starog, zaboravljenog ili nikada naučenog, gradiva.  

Od tog šestog travnja tisuću devetsto devedeset i druge više ne govorim da sam rođena na dan napada na Beograd u onom ratu, već na dan kad je napadnuto Sarajevo u ovom ratu. I dalje ne spominjem Petrarku i Lauru. Živim u mreži osobnih datuma koje prate činjenice ozbiljne povijesti. 

I sve više volim Bosnu koje ima sve manje u njoj samoj.

Lekcije iz ‘Proklete avlije’

Svako malo-malo prolistam Prokletu avliju. Najmilija su mi nova izdanja, bez tragova soca i starih bilješki. Uvodna scena romana uvijek je na isti način fascinirajuća. Bjelina bosanskog snijega koji pokriva tragove ilovače i oslikava povijest kao zlu ponovljivost. Groblje.

Posljednje mi je čitanje prije nekoliko godina, nakon samo nekoliko stranica, prekinula vijest o smrti očeve žene. Biografija i bibliografija sudarile su se kao surova zbilja, ali ne i kao stilska figura. Očevu Jovanku ispratili smo na groblju Vlakovo.

Kao da je cijelo Sarajevo umrlo, rekao je, hodajući uz mene, moj šogor Jure, Splićanin. On nije, sigurna sam, nikada čitao Travničku hroniku, ne zna za rečenicu Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo, ali daje precizne dijagnoze.

Groblje Vlakovo daleko je od srca grada. Pokopani su osuđeni na zaborav. Gledala sam tog dana u ilovaču, a vidjela rečenice Avlije. U poznati tekst ubacivala sam sliku kojom sam umirivala tugu. Proplanak s pastirom i ovcama, brdašce s bagerima na novoj obilaznici oko Sarajeva, zvuk zrakoplova koji se javlja baš u sekundama dok katolički svećenik izgovara molitvu nad tijelom pravoslavne.

Jovanka je preminula drugog svibnja dvije tisuće i trinaeste, na dan kad su mene, pedeset i jednu godinu prije, preselili teti u Slavoniju. Sad mi se čini da više i nije važno koje je to bilo godine.

I ni sada ne znam zašto se uoči svoga rođendana, a on pada kao što rekoh na dan napada na Sarajevo, umjesto recepta za tortu ponovno laćam Proklete avlije. Možda da iznova, uz pravu ukuhanu kavu, promislim o rečenici: Jedne puštaju, drugi dolaze na njihovo mesto, a to se ne primećuje. Svi su sporedni i nevažni.

Ili da pokrenem peticiju za izbacivanje utorka iz kalendara naših prostora. Jer, napad na Beograd dogodio se, ponavljam gradivo, šestog travnja tisuću devetsto četrdeset i prve, i bila je nedjelja. Napad na Sarajevo dogodio se šestog travnja tisuću devetsto devedeset i druge i bio je ponedjeljak.

Ma, šuti, gluho bilo!, čujem kako mi netko, umjesto da mi upućuje rođendanske čestitke, dovikuje preko Save. 

Izvor: Al Jazeera