Daš bubreg, ostaneš bez plate

Piše: Željko Regoda

Čini se da nema kraja poniženjima koje građani Srbije trpe od birokratskog aparata svoje države. Ovog puta šamar zdravom razumu i svakom poštenom čoveku opalio je Republički fond zdravstvenog osiguranja, uskrativši zakonom propisanu naknadu za odsustvo sa posla novinarki Marijani Milosavljević, hrabroj ženi koja je spasila život svojoj koleginici i dugogodišnjoj prijateljici Ivani Janković tako što joj je donirala bubreg za transplantaciju.

Prema novom zakonu, davaoci organa imaju pravo na nadoknadu u punom iznosu mesečene zarade zbog odsustvovanja sa posla i taj novac, umesto preduzeća, dužan je da im isplati Republički fond zdravstvenog osiguranja. Nažalost, umesto da tu svoju obavezu ispuni, pomenuto državno preduzeće poslužilo se raznim birokratskim zavrzlamama kako bi je što je moguće više odložilo.

Ništa čudno, reći će mnogi, jer je RFZO poznat po višemesečnim kašnjenjima u isplati naknada za bolovanje i po tome što svake godine smanjuje spisak lekova koje zdaravstveni osiguranici mogu kupiti povoljnije, uz plaćenu participaciju.

Sve imaš, al’ nemaš šešir

Ali, dokle više i čemu takvo bestidno moralno posrnuće? Zašto ponižavati ženu kakva se sreće jedna u 100.000 ili milion? Za razliku od mnogih koji su jaki samo na rečima, ona je rizikovala svoj život i zdravlje da bi pomogla prijateljici, ne tražeći ništa zauzvrat. Nije joj palo na pamet da traži nadoknadu za lečenje u inostranstvu, za operaciju koja košta više od 20.000 evra, za troškove transporta i sve druge, koji neminovno slede prilikom ovakvih intervencija. Tražila je minimum – naknadu za odsustvovanje sa posla zbog bolovanja, na kojem je bila po prvi put u životu.

Međutim, njen zahtev je najpre odbijen i povučen iz procedure, zbog pogrešne šifre izabranog lekara. Od pre nekoliko godina, u Srbiji svaki pacijent mora imati svog izabranog lekara, jer, u suprotnom, može imati silnih komplikacija kada mu zatreba zdravstvena pomoć, bez obzira na plaćene doprinose. Kada je ta šifra ispravljena, problem je pronađen u navodno nekompletnoj dokumentaciji, koja je, uzgred budi rečeno, imala čak 30 stranica i uz koju je bila priložena i medicinska dokumentacija njene prijateljice Ivane Janković, kojoj je transplantiran Marijin bubreg. Da nije to, verovatno bi bilo nešto treće ili četvrto.

Pokušavam da zamislim neku bezdušnu službenicu koja pregleda tu dokumentaciju i sva srećna konstatuje kako nešto fali. Imaš ovaj papir, imaš onaj papir, imaš pečat, aha, tu smo, nemaš šešir, e pa ne može… Ništa ako nemaš šešir. Kao kad je Bata Živojinović u filmu U raljama života potpuno odustao od akcije sa Šteficom Cvek jer nije imala žvaku. Ne može da radi bez žvake i gotova stvar.

Patnja i poniženje

Bezuspešni su bili Marijini pokušaji da dobije ono što joj po zakonu pripada. Kada su joj ironično objasnili da se obrati Ministarstvu zdravlja i izloži im svoj problem, izgubila je strpljenje, pa su za njenu sudbinu saznali mediji. Kad je priča dospela u javnost, u RFZO-u su promenili priču i rekli da je sve u redu i da će isplatiti pun iznos naknade, kao i da će ispitati čitavu stvar do detalja. Kako da ne…

Sigurno će neko da odgovara zbog tog sramnog odugovlačenja i ponižavanja ljudi kojima godinama odbijaju od plate doprinose koji se uplaćuju u taj isti fond. Marijana je koleginica i znala je kome i kako da se obrati, ali šta je sa svima drugima koji dele istu sudbinu, a za čija poniženja i patnje niko ne zna?

I zašto su Marija i Ivana morale u Tursku na transplantaciju, zašto je ta žena morala da sakupi preko 20.000 evra kako bi se ta operacija obavila u bolnici “Acibadem”, kad to isto rade i u Beogradu, na Vojno-medicinskoj akademiji. Zato što naš zakon zabranjuje transplantaciju od davaoca sa kojim niste u srodstvu, kako bi se sprečila trgovina organima.

Zašto postajemo Mađari

Prema tome, ako nemate rođaka koji je spreman da vam da bubreg i koji to uopšte može, jer je pitanje da li vam se ti organi poklapaju i u koliko tačaka se poklapaju, prisiljeni ste da se prijavite na listu čekanja, ali lokalnu, jer Srbija nije član Evropske unijei ne nalazi se u Eurotransplat programu. Pa, ako imate A ili B pozitivnu krvnu grupu, koje važe za najčešće, možda za dve-tri godine stignete na red, ako ne, onda ko zna kad. Dok ne skupite novac da se transplantirate u Turskoj ili Mađarskoj, moraćete na dijalizu, među 4.000 onih koji to već čine jer nemaju drugog rešenja.

Zaveštanje organa u našem regionu je na veoma niskom nivou, jer još uvek nemamo dovoljno razvijenu svest o tome, pa se jadni ljudi koji imaju ovaj problem dovijaju na razne načine. Poslednje za šta sam saznao jeste da se oni koji na to po bilo kom osnovu imaju pravo nekako domognu mađarskog državljanstva i da se bez onih 20.000 evra transplantiraju u Mađarskoj. Naravno, nije baš sve tako jednostavno kao što zvuči, jer najpre neko vreme treba uplaćivati novac u njihov zdravstveni fond, ali je srećan kraj mnogo izvesniji i jeftiniji od svih drugih mogućnosti bez srodnog davaoca.

Sve u svemu, ionako težak život bubrežnih bolesnika u Srbiji dodatno je iskomplikovan i otežan krutim propisima, nemaštinom i sveopštim moralnim posrnućem. A kada se pojavi neko drugačiji, neko ko je spreman da stavi na kocku svoj život i zdravlje kako bi pomogao drugome, neko kao Marija Milosavljević, evo kako prolazi i šta dobija zauzvrat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera