Djeca migranti su zarazna bolest

Roditelji djece iz okolice Šida ne žele djeci migrantima ništa loše, osim da im onemoguće školovanje, piše autor (EPA)

Godinama slušamo priče kako su ljudi u Srbiji postali letargični, da olako prihvataju svoju sudbinu i da se niko više ne buni. Ako neko to i čini, radi to samo na Tviteru, najljućem neprijatelju Aleksandra Vučića. Ipak, da situacija nije uvek takva, prošle nedelje su se pobrinuli meštani sela Višćnjićevo kod Šida. Njih oko 200, što je prilično veliki broj za tako malo mesto, složno su izašli na ulice, spremni da se bore za svoja prava. Šta je to što je ujedinilo ove nesrećne ljude, što ih je konačno nateralo da izađu iz svojih domova i jasno i glasno kažu: “Ne! Ovako više ne može!”

Da li su to možda male plate i penzije? Nebriga države za seljaka? Cenzura u medijima? Ne, ništa od ovoga. Situacija je mnogo gora, a neprijatelj toliko jak da samo ujedinjeni i odlučni da se bore do poslednjeg čoveka, mogu da mu se suprotstave. Neprijatelj ovih meštana su deca. Ali, ne bilo kakva deca. Migrantska deca!

Migrantska deca uradila su jednu jezivu stvar – spremala su se da krenu u školu. Ali, ne u neku migrantsku školu pri prihvatnim centrima, gde bi mogla da lepo budu izolovana, da ih niko živi nikad ne vidi, već u srpsku školu, u ista odeljenja zajedno sa srpskom decom. I ne samo to, nego su se još i radovala tome. Ovo samo potvrđuje da sa njima nešto ozbiljno nije u redu, pa koje dete se raduje polasku u školu?

Ma ne, oni nisu rasisti i fašisti

Meštani koji su izašli na ulice su se potrudili da odmah jasno stave do znanja da oni ne protestuju zato što su rasisti ili fašisti. Što je dobro da su naglasili, jer je u prvi mah delovalo da je njihova panika da će mališani druge boje kože i veroispovesti sedeti pored njihove dece prilično rasistička i fašistička. Ali, nisu, jer da jesu, oni bi rekli: “Mi smo rasisti i fašisti.”

Kada su ovo utvrdili, u nastavku objašnjenja su naglasili kako oni samo brinu za bezbednost svoje dece i za higijenu. Dakle, nema tu nikakvog rasizma, pa nemaju oni ništa protiv te dece, jedino misle da su ona prljava, da prenosi svakojake bolesti i da bi mogla da povrede njihovu decu. Ne žele oni njima ništa loše, osim da im onemoguće školovanje.

Ovim činom oni su pokazali i neizmernu ljubav prema svojoj deci, ne birajući načine da ih spasu. A roditelju je u krvi da se, ako treba, i žrtvuje za svoje dete. Da se baci ispred svog deteta na metak, ili na migranta. Jer, migrantstvo je zarazna bolest. Sediš nekoliko dana pored migranta i sam postaneš migrant. Dok si rekao keks, počneš da pevušiš neku pesmu orijentalnog melosa, koja ti istisne iz glave tvoju omiljenu srpsku pesmu orijentalnog melosa. Prestaneš da, kao svaki srpski dečak, igraš fudbal i košarku sa svojim drugarima Stefanom i Urošem, nego počneš da igraš fudbal i košarku sa svojim drugarima Abdulahom i Mahmudom.

Uostalom, svi smo mi svesni da je školski program preopširan i da naši mališani u školi uče mnogo toga što im nikada u životu neće zatrebati. Zar, uz sve te lekcije iz biologije, istorije, fizike i ostalih predmeta, treba da u školi nauče još i nešto o nekoj drugoj zemlji i njenoj kulturi? Nekoj drugoj religiji, običajima različitim od naših? Sutra da posete svoje nove prijatelje, da probaju neku drugačiju kuhinju, nauče reči iz nekog novog jezika?

Da djeca ne postanu kao vi

Zar da shvate da postoji čitav jedan svet, o kome će mnogo toga znati, iako ga možda nikad neće posetiti. Svet u kome su se dešavale neke divne stvari, ali i najveći zločini u ovom veku. I, što je najvažnije, shvate da je biti plemenit, biti neko ko će pomoći ljudima u nevolji, važnija lekcija koju u školi mogu da nauče od svih Njutnovih zakona i Napoleonovih osvajanja.

Interesantno je da se cela ova priča dešava nedaleko od Šida, grada napoznatijeg po velikom srpskom slikaru Savi Šumanoviću. Slikaru koga su 1942. godine streljale ustaše jer je bio drugačije nacije i veroispovesti. Danas među stanovinicima ove opštine ima mnogo izbeglica iz ratova devedesetih, koji su morali da napuste svoje domove jer su drugačije nacije i veroispovesti. I neki od njih se danas ne plaše ničega, osim ljudi koji su drugačije nacije i veroispovesti. I njihove dece.

Dragi sunarodnici koji ovih dana potestujete protiv dece migranata u školama možda vi zaista za sebe mislite da niste rasisti ni fašisti. Teške su to reči i nije lako da se čovek suoči sa takvim pojmovima, ali dobra vest je i da ne morate. Ima jedna koja je lakša, prihvatljivija i češće je koristimo u govoru. Zašto se jednostavno ne biste pomirili s tim da se velike budale. I da je za vas verovatno kasno da se promenite, ali da za vašu decu nije. Pomozite makar njima da ne postanu kao vi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera