Dobri čuvari sarajevskih ulica

Svojstvena osobina Adila Zulfikarpašića bila je da sve svoje ideje za koje se borio u konačnici i ostvari (Bošnja?ki institut)

Često u Sarajevu prepričavanja događaja počinje sa KAŽU; vjerovatno zato što u procesu prepričavanja događaj dobije razne izmjene koje mogu biti dobronamjerno duhovite, ili namjerno zlobne, pa valjda kako bi ipak zadržali malo dostojanstva naspram onoga što se zove istina, ovo KAŽU na početku da i određenu sumnju u ono što će nakon KAŽU biti ispričano… tako ću i ja ovaj tekst početi sa…

Kažu da su Slobodana njegovi roditelji dobili kasno, pa ih je jedan dio sarajevske mahale žalio, a drugi je, sa određenom dozom radosti, dočekao da prepričava kako eto njihovo jedino dijete nije najzdravije. Ne znam sa čim se mahala teže nosi i u kojem nedostaku više zlobno uživa, da li u tjelesnom ili u mentalnom. Slobodan se, kažu, radio sa autizmom. Kažu i da se otac, inače ugledni sarajevski ljekar, hirurg, lakše nosio sa ovom činjenicom od majke, koja sebi, Bobin autizam nikada nije željela priznati.

Bobu pamtim kako je stajao pri dnu Gabeline ulice i kako je sve nas uljudno pozdravljao sa: „Dobro veče“, a mi smo mu jednakim pozdravom uzvraćali, žureći da se, što prije, popnemo do tada poznatih kafića – Milk Bar i S.O.S, ili do CDA.

Bobo je uvijek bio uredan, lijepo ubučen i silno ga je interesovalo prezime koje nosite, te je bio u stanju dugo pričati o vašoj porodici, porijeklu, te u kojim sve krajevima možete naći ljude koji nose baš isto prezime kao i vi. Neki su ga se plašili, a neki su ga namjerno provocirali tako što bi mu  sa  sigurne distance psovali  majku. Tada bi se  Bobo naglo promijenio, trčao bi uz Gabelinu kako bi uhvatio one koji su ružno govorili o njegovoj mami. Nikada ih nije uhvatio, a sam prizor je bio tužan, naročito u toku jeseni kada je Bobo nosio dugi mantil koje je njegovom tijelu davao dodatni volumen. Izgledao je tada kao veliki čovjek u dugom mantilu, koji nije uspuio uhvatiti male, a zle ljude.

Više se ne mogu sjetiti kada je tačno umrla Bobina mama. Bobo je, nakon majkine smrti, smješten u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću. Tu je Slobodan Kovačević i umro. Ne znam šta je bio uzrok smrti, ja, eto, mislim da je bila tuga.

U njegovom pogledu nikada nije bilo ljutnje, niti naznake zla, mada su pri kupovini imovine koja je iza ove porodice ostala, a neki koriste i termin – uzimanje, ljudi bili poprilično zli. Danas kuću koja je pripadala ovoj porodici neka nova porodica naziva svojom porodičnom.

I dalje Gabelinu ulicu posebno volim, dijelom zbog uspomena, dijelom i zbog toga što je meni Gabelina prava sarajevska ulica, koju osvajaš penjući se uzbrdo. Na početku ulice nedostaje Bobo, njen dobri čuvar. Tvrde starije Sarajlije da je Bobo pored nevjerovatne memorije i lakoće kojom je učio, vrlo jednostavno znao prepoznati papka, pa se njima rijetko obraćao.

Paša sa Alipašinog

Ne znam da li je Paša dobio ovaj nadimak po prezimenu, ili su ga jednostavno prozvali Paša. Ne znam niti da li su ga tako zvali u kući, ili je ovo ime dobio izvan kuće, jedino što znam  je da je Paša bio dobri čuvar ulica Alipašinog Polja. Paša je bio mladić rođen sa Daunovim sindromom. Sate je provodio šetajući po Alipašinom. Uspijevao je uskladiti koračanje sa, u istom ritmu, blagim pomijeranjem tijela naprijed-nazad. Paša je teško, nerazgovijetno govorio. Nije bio nikada nasilan, volio je prići ljudima toliko blizu da bi blizina postala pomalo neugodna. Onda bi Paša pomilovao lice onih koji ga se nisu plašili i nasmijao bi se široko, dječije naivno.

I tada su kružile razne priče o Paši i njegovoj porodici, okrutnost sredine se sudarala sa naivnošću Pašinog bića. Paša je razumio sve što mu se govori. Ono što je bilo zajedničko za Pašu i Bobu je bila njihova reakcija na psovanje majke. Ni Paša nikada nije uspio uhvatiti i kazniti one koji su ga namjerno provocirali. Paša nije stario onako kako su starili ljudi oko njega,on je zadržao onu dječiju naivnost. Njegova bolest, mada je nerado tako zovem, ostavila ga je nezaraženog ljudskom zlobom.

Paša nije znao za Bobu, a ni Bobo za Pašu. Bobo bi mu sigurno, da mu je Paša mogao reći svoje prezime, ispričao cijelu istoriju njegove porodice. Ono što je za njih dvojicu ostalo zajedničko je da je Paša, kao i Bobo, samo na drugoj strani grada bio dobri čuvar sarajevskih ulica.

U spomen na njih dvojicu, dva simbola, Sarajeva, nastao je ovaj tekst. Neko mi je nekada rekao da je Paša umro, tako kažu, a ja ne znam… ono ispred čega ne moram stavljati – kažu, je to da smo se otuđili ne samo jedni od drugih, nego i od sjećanja na dobre čuvare sarajevskih ulica… a svaka ulica, ili dio grada ih je imao…

Izvor: Al Jazeera