Piše: Nataša Gaon-Grujić
U oktobru 1983. godine građani Bosne i Hercegovine, kao i tada cijele bivše Jugoslavije, vratili su jedan sata unazad i prešli na zimsko računanje vremena.
Dobro se sjećam da je te nedjelje 1983. godine bio lijep i sunčan dan i da je deda brata i mene odveo na Trebević. U to vrijeme pola Sarajeva je bilo na Trebeviću i skoro svaki prolaznik je imao isto pitanje: „Oprostite, koliko je sati?“, a upitani je odgovarao: “Jel’ po starom, il’ po novom vremenu?“
Skoro uvijek kada pređemo na zimsko računanje vremena svi uživamo u onom dodatnom satu kojeg, barem u mojoj porodici, iskoristimo za spavanje. Ipak, ja se često pitam šta bi bilo da zaista možemo vratiti vrijeme više od jednog sata, da li bih u tom vremenu zatekla neke bolje ljude? Sjetim se tako svog djetinjstva, mojih roditelja, koji su postali roditelji u svojim ranim dvadesetim godinama, i kako sam odrastala sa njihovim, dobro čuvanim od mojih ruku, gramofonskim pločama.
Hippy pokret
Sjećam se da je tata imao frizuru sa dužim zolufima i neizbježne brkove, a mama dugu kosu. I danas se nasmijem kada otvorim stare albume, a naročito mi je draga jedna ljetna crno-bijela fotografija, na kojoj sam ja na tatinim ramenima, pored njega mama, pored mame Car, kako je tata zvao svog najboljeg prijatelja i Snježa, njegova žena. Svi nasmijani, a iza njih viri stari fićo, kojeg je tata posudio od dede. Na fići je na vratima bilo nacrtano cvijeće. Naravno fićo je dedi bio vraćen opran bez cvijeća. Poslije, u svom odrastanju zavidjela sam im što su punim plućima živjeli Hippy pokret.
Hippy pokret je utemeljen u Americi 1966. godine. Vijetnamski rat bio je tačka na kojoj se počela buditi građanska svijest, počelo je snažnije suprostavljanje službenoj američkoj politici i stilu života.
Hippyji su bili mladi ljudi, otprilike do 25 godina, uglavnom porijeklom iz dobrostojećih porodica, koji su odbacili njihov način života i materijalnim vrijednostima suprostavljali vrijednosti bića. Za njih nisu postojale razlike. Ako je tada mlade pokrenuo rat u Vijatnamu, ako je rat bio pokretač, danas bi antiratni pokreti i neki novi Hippy pokret trebao biti jači nego ikada, ali ipak to nije tako.
Reinkarnacija zla kroz Facebook
Ratovi bjesne na sve strane, razlike uživaju u svom isticanju, svaki dan negdje neko samo zato što je drugačiji pogine. Mržnja cvjeta. U rukama oružje, u mislima nikada jači fašizam. Hitler je doživio svoju reikarnaciju u primitvnom umu, a iza tog čovjeka su ostali milioni ubijenih ljudi. Čitamo komentare na tom nevjerovatnom prostoru misli i druženja, Facebooku, kako izbjeglice iz Sirije, Iraka, Afganistana treba ubiti, plin nije skup.
Na tom istom prostoru ličnih profila, misli i druženja, na tom istom Facebooku dešava se još jedna stvar, transfer naše savjesti. Čovjek, kao svjesno biće, ima tu privilegiju da može da opaža, da preispituje svoje postupke, a to preispitivanje bi mogli nazvati, preispitivanjem svoje savjesti.
I šta radimo? Ispisujemo riječi u rubrikama, status, komentarišemo, riječima osuđujemo ratove. Postavimo potresne fotografije stradanja, naši Facebook prijatelji jednim klikom kažu – like, napišu neki komentar ili samo iskoriste pojednostavljen način komunacije – Facebook animacije – uplakano malo žuto lice i valjda mislimo to je to. Tako smo, valjda, rekli da smo protiv! Naša savjest je doživjela svoj transfer u zbijenim Facebook rubrikama, jednako kao i što je naš pokušaj da mijenjamo ostao u tom istom okviru.
Danima mi se u glavi „vrti“ tekst pjesme, meni drage splitske grube, TBF –„Zato letin visoko iznad napaćeg tla, daleko iznad poimanja dobra i zla, visoko gore ka Suncu u nebasa, di se gužvaju poruke sms-a“; ako se stvarno negdje na nebesima gužvaju naše poruke sms-a, tada naša savjest ostaje zgužvana i neopipljiva, statična, bez ikakvog fizičkog pokreta, zarobljena u, jednako neopipljivim, rubrikma.
Brisanje elektronskih misli
I dok smo svjedoci kako djeca izgovaraju riječi: „Ubij, ubij, ubij…“, a sa TV ekrana reklamne poruke vrište: „Kupi, kupi, kupi – može i na rate i od sljedeće plate“, i kod tržni centri niču na sve strane kao monumentalni spomenici potrošačke groznice i materijalne bitnosti, ja želim vidjeti neki novi Hippy pokret.
Stari fićo mog dede, jarko plave boje, je davno prodan.
Datuma 15.08.1992., na sarajevske ulice je pala samo jedna granata i to kod zgrade Predsjedništva. Ja sam je čula, ali tada još uvijek nisam znala da je ta ista granata ubila tatinog najboljeg prijtelja, njegovog Cara, čika Dževada.
Kao trajni svjedok njihovog prijateljstva ostala je crno-bijela fotografija sa nasmijanim licima i nacrtanim cvijećem na fići.
Zavidim im što su živjeli Hippy pokret i bili dio istog. Dok čitate ovaj tekst, baš u ovom trenutku negdje je pala granata i ubila nečijeg najboljeg prijatelja. Negdje su djeca gladna. Veliki stoje iza govornica i osuđuje napade, a mi, većina nas, gužvamo svoju savjest na vlastitim Facebook profilima, a sa tog istog Fecebooka sa, samo, par klikova možemo izbrisati sve svoje misli i ono malo savjesti.
Izvor: Al Jazeera