Država kojoj je ostala samo nada

Jedni se busaju u prsa da te brane i obećavaju da bi te i (tuđim) životom branili, drugi zakrvavljenih očiju gaze po tebi (Anadolija)

Draga moja Državo. Rođendan ti je, sedamdest četvrti otkako ti ih broje, pa bi bio red da ti se obratim sa prigodnim riječima. Onakvim kakvim ti se obraćaju oni koji od tebe, takve kakva jesi, imaju najviše koristi. Riječima punim emocija, punim ljubavi ili mržnje, punim ushićenosti što postojiš ili bijesa što se još nisi raspala. Ali ne mogu. Znam da je 25. novembar i da si ti navikla da te na ovaj dan slave i uzdižu ili da po tebi pljuju i govore ti da ne postojiš i da te nema. Jedni se busaju u prsa da te brane i obećavaju da bi te i (tuđim) životom branili, drugi zakrvavljenih očiju gaze po tebi. Dok i jednim i drugim služiš kao bankomat.

Draga moja Državo. Biti tvoj patriota istinski je tegoban usud. Svima koji ovdje žive, osim onima koji jednom rukom drže tvoju zastavu, a drugom gužvaju pare koje su pokrali od tebe. Duboko vjerujem u onu Johnsonovu o „patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja“ jer najpreciznije moguće opisuje one koji su te napravili ovako naopakom i nehumanom kakva si danas. Nisam od onih koji bi ti pisali ljubavne pjesme samo zato što imam tvoj pasoš. Emocije čuvam za svoju porodicu, prijatelje i omiljeni fudbalski klub, a tvoj patriota ne mogu biti, iskreno, ni danas kad ti je rođendan. Pogotovo danas, kad pušu svjećice na tvojoj torti i kad te slave oni kojima služiš kao mašina za pranje para. Odnosno kad te nipodaštavaju i blate čak i oni kojima na vratima piše tvoje ime.

Draga moja Državo. Izdali su te. Znam da znaš, ali nije loše s vremena na vrijeme pogledati se u ogledalo i suočiti se sa surovom realom. Znači, izdali su ono čega su im puna usta danas i po čemu si ti zaslužila da postaneš to što si trebala biti, država svih građana koji u njoj žive, antifašistička tvorevina nastala združenim naporima svih naroda i narodnosti, ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska i svačija i ničija, jednom rječju domovina i otadžbina slobode i ravnopravnosti…. A to nisi. Odavno. Te noći u Mrkonjić gradu, prije 74 godine, kreirana je neka virtuelna država čije uzvišene ideale ti nećeš ili jednostavno, ne možeš doseći.  

Zakupljeno posljednje mjesto u Evropi

Draga moja Državo. Nisi postala ta neka normalna, uređena zajednica u kojoj se može živjeti, onako, radeći bez puno srkleta, skromno i zadovoljno… U kojoj se može živjeti smireno. Ti životariš, a u tebi životare i štrajkuju ljekari, i učitelji, i penzioneri, i policajci, i željezničari, i rudari. Ti se rađaš i umireš skoro svakodnevno, a u tebi ovaj fini, pošteni, normalni svijet se bori za goli život. Ratni zločinci postaju heroji i gradonačelnici tvojih gradova, a ulice i škole u njima, umjesto po humanistima, pravednicima i uspješnim ljudima, dobijaju imena po malignim i marginalnim likovima iz ideološki i nacionalno preparirane historije. Imaš više partija nego fabrika i više ministara nego naučnika. Imaš zakupljeno posljednje mjesto među državama Evrope na svim ljestvicama ekonomskih, socijalnih i inih drugih pokazatelja, a među vodećim si po zagađenosti, ugroženosti zdravlja i želji mladih da iz tebe pobjegnu glavom bez obzira.

Draga moja Državo. Ja, opet, unatoč svemu, ne želim da vjerujem da si postala ona zemlja o kojoj govori Rade Šerbedžija u filmu Go west kada kaže: „Dijete moje, ovdje se sve može kupiti parama osim sreće. Ovdje sreće nema. Možda bi je bilo kada bi protjerali sve Muslimane. I ovo malo Hrvata protjerat. Pa onda brate i nas Srbe protjerat. Sve do jednog, neka se svi gone u materinu. Pa onda u ovu Bosnu naseliti neki normalan svijet koji zna uživati u ovoj ljepoti…“.

A možda sam naivan. Možda su tebe narodno-uništavački rat i kapitalistička revolucija unazadili do te mjere da ćeš vječno biti ovakva, u limbu, na granici, u međuprostoru između pukog opstanka i raskošne propasti… Ali opet razmišljam: bilo je i prije ratova, i država koje su 22 godine poslije tih ratova izgledale onako kako nama danas izgleda Švedska. U jednoj takvoj smo čak i živjeli prije tebe, samo što je njoj rođendan bio 29. novembra.

Podjarmljena, potčinjena, a opet lijepa  

Draga moja Državo. Moram ti priznati da je u pravu Šerbedžijin lik. Jesi lijepa. Jedna od najljepših. Čereče te i deru više od dvadeset godina ali te još nisu uspjeli unakaziti. Iznova, svake četiri godine, dolaze novi kojima je na usnama funkcionerska zakletva iz Dubiozine pjesme: „Danas kada postajem funkcioner, dajem časnu funkcionersku riječ, da ću marljivo krasti i lagati, i zemlju strovaliti u dug. Da ću voljeti našu neoliberalnu domovinu, kapitalističku, tranzicijsku banana republiku, da ću razvijati nepotizam i korupciju i prosipati šuplju u koju ne vjeruje niko, da ću oderati sve porezne obveznike čijim parama kupujem socijalni mir“.

Čak i takva, podjarmljena i potčinjena interesima anonimnih činovnika iz bjelosvjetskih institucija i korporacija i njihovih domaćih sluga i izdajnika, lažnih boraca za nacionalne interese i pravih kriminalaca, opet si lijepa. I dok toksični otpad pluta tvojim rijekama, a na tvojim planinama umjesto šume rastu neboderi, opet si nekako lijepa. I što se čovjek više od tebe odalji, sve si nekako ljepša i ljepša.

Draga moja Državo. Danas kad slaviš rođendan, nemamo razloga za slavlje. Ali imamo razloga da vjerujemo da možeš biti bolja. Nemoj od mene tražiti da te volim ovakvu kakva si danas. Odnosno, nemoj od mene tražiti da te volim dok god tvojim krvotokom kruže kolone poniženih i potlačenih, duboko unesrećenih i ubijenih u pojam, nezadovoljnih, uplašenih i manipulacijama podložnih… Ali kunem se, evo ako ništa drugo, sa ovo još snage i pameti što imam i što mi nije uzeo život u tebi, da činim i da ću i dalje činiti sve što mogu da budeš nešto više i nešto bolje od države u kojoj, umjesto ljudi, ostaje samo nada. Časne mi pionirske riječi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera