Enver Čolaković, pisac najčudesnijeg romana bh. književnosti

Enver Čolaković je pisac još neotkrivenog opusa (Arhiva)

Malo se koja književnost može podičiti knjigom kakva je roman Legenda o Ali-paši, čarobnom, maštovitom i posve neuobičajenom, koja s toliko lakoće prelazi žanrovske granice i s toliko umiješnosti uspijeva komunicirati s čitalačkom publikom najrazličitijeg uzrasta i intelektualnog profila. I kad se takva knjiga pojavi u tradiciji oskudnog umjetničkog izražaja, kakav je kanon bosanskohercegovačke književnosti, onda bi trebala figurirati kao ono prekretničko mjesto, nulta vrijednost, koja služi kao mjerilo za vrednovanje svega što je prethodilo takvoj literarnoj pojavi i biti svjetionik onima koji žele pisati s namjerom da interveniraju u literarnu tradiciju.

A bjelodano je da Legenda o Ali-paši nema takvo mjesto u bosanskohercegovačkoj kulturi i da se taj roman percipira kao izvrsna knjiga za djecu, čime su umanjeni njegov estetski domet i kompleksna književna poetika.

Razloge za taj nemaran i potcjenjivački odnos treba tražiti izvan tumačenja i umjetničkog vrednovanja same knjige, a objašnjenje tražiti u nesretnoj i tragičnoj biografiji njenog pisca. Muk s kojim je rad Envera Čolakovića praćen desetljećima nakon okončanja Drugog svjetskog rata treba razumijevati iz posebne vizure, jer sve što je činio i pisao Čolaković je radio kao neformalno osuđeni kolaboracionista nacističkog endehazijskog režima. Vlasti socijalističke Jugoslavije imale su svoje razloge zbog kojih su Čolakovića osudile na anonimnost i bezglasnost, jer su u njegovom pristanku da bude kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske u Budimpešti prepoznali čin osobnog kukavičluka i narodne izdaje.

Neformalno osuđeni kolaboracionista

A najveću štetu svom najblistavijem djelu romanu sam Čolaković nanio je prihvativši nagradu Matice hrvatske za najbolji roman u 1943. godini, ostavši potpuno slijep, kako se to u poslijeratnim godinama tumačilo, na tragediju naroda Jugoslavije, koji su nestajali proganjani zločinačkim naumom kvislinške države.

Koliko god bilo neobjašnjivo i neshvatljivo Čolakovićevo ponašanje tokom rata, posebno kad se zna kakvom je vanserijskom erudicijom pisac raspolagao, motive za građu Legende o Ali-paši nije neumjesno tražiti u bogatom i zanimljivom piščevom životu. Rođen u bogatoj i naprednoj porodici, bio je dijete bosanskog velikaša Vejsil-bega i Mađarice Ilone Mednyanski i upravo će ta dvostrukost porijekla sudbinski odrediti pisca i cijeli njegov život.

U svijetu koji su podjednako činili bosanskohercegovački muslimanski običaji, pomiješani s lokalnim folklorom i narodskim osjećajem svijeta, i majčini srednjoevropski i mađarski kulturni horizonti, Čolaković je odrastao u dvojezičnom okruženju. Mađarska historija i književnost usađivali su u njegov svjetonazor osjećaj divljenja prema kodificiranoj i uređenoj visokoj kulturi mađarskih dvorova, a očev svijet narodnih legendi i slavna historija osmanskog islama davali su njegovom vrednosnom sistemu profinjenu orijentalnu dubinu i posebno senzibiliran osjećaj tragičnosti.

 Bijeg u čarobni književni svijet

Tokom 1930-ih piše i objavljuje mnogo, najviše pripovijetke, pjesme i eseje, posebno privlačeći pažnju briljantnim osjećajem za opis kolokvijalnog i ustaljenog. Svijet njegove proze napučen je likovima bosanskohercegovačkog sela i provincije, ali to nisu grubi, naturalistički prikazi jednog suštinski nesretnog svijeta, nego prije blage poetske stilizacije, iz kojih se može nazrijeti ljepota življenja, naravi i običaja podneblja. Za Čolakovića je Bosna pitoreskno, čarobno i nepojmljivo mjesto, literarni hronotop u kojem su historija, predaja i politička stvarnost nerazdvojivo povezani.

S idejama da književnost uvijek mora biti više od pukog opisivanja stvarnosti, uhvatio se ukoštac s najambicioznijim literarnim naumom i u godinama rane muške zrelosti, a posmatrajući kako svijet njegovog djetinjstva i mladosti nepovratno nestaje u vihoru nacističke okupacije, prihvaća se titanskog izazova. Pisanje Legende o Ali-paši za pisca je bio umjetnički izazov podjednako koliko i način da se udalji i pobjegne od stvarnosti koje se grozio, a kad je djelo objavljeno, a zatim i nagrađeno, Čolaković potpuno gubi doticaj s realnošću, umišljajući kako život neprekinuto nastavlja onaj prijeratni put – jednolinijski, jednoobrazan put građanskog komfora, u kojem je umjetnost apsolutna potreba i jedina svrha ljudskog postojanja.

Nije pogrešno tvrditi da je Legenda o Ali-paši društvena bajka nadahnuta popularnim socijalnim idejama vremena i nevjerovatnim orijentalnim pričama u kojima je uvijek bilo moguće da glavni protagonista prekoračuje klasne razlike i društvene prepreke. Birajući da glavni junak njegove proze bude skromni, ali plemeniti hamal Alija Lepir, Čolaković u kanonu bosanskohercegovačke književnosti čini revolucionarnu stvar: prvi put junak jedne tako monumentalne pripovijesti nije osoba velikaškog porijekla ili ličnost dospjela u pisanu književnost iz usmene tradicije, nego lik koji ponašanjem, izgledom i razmišljanjem utjelovljuje onog običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, s njegovim najhumanijim životnim mislima.

Boljela ga tragedija običnog čovjeka

Alija Lepir predstavlja paradigmatsku težnju čovjeka osuđenog na socijalnu isključenost, ustrajnog da dokaže društvu kako uvriježene, uobičajene i klasnim porijeklom definirane podjele nisu nešto arhetipski i metafizički nepromjenjivo nego su, prije svega i u svakom pojedinačnom slučaju, odraz socijalnih razlika i društvenog nasilja. Alija Lepir i njegov individualni uspjeh duhom svog literarno-ontološkog bivanja u potpunoj su suprotnosti s rasnim zakonima Endehazije, a Legenda o Ali-paši u kvintesencijalnom je nesaglasju s ideologijom Reicha i njegovog satelita NDH.

Čitalačko saznanje romana čini Čolakovićevu ličnost i njegove postupke još neobjašnjivijima i neshvatljivijima, a kada se uzme u obzir da je pisac autor knjige Knjiga majci, u kojoj je jasno, nedvosmisleno i otvoreno progovorio o svojim antifašističkim uvjerenjima, pišući o zvjerstvima četnika, ustaša i okupatora nad običnim svijetom i u kojoj je do u detalje opisivao kako u zločinačkom vihoru nestaju cijela muslimanska sela širom Bosne i Hercegovine, njegova praktična bliskost s režimom zagonetnija je i čudnija. Boljela ga je tragedija običnog čovjeka, i to je bio jedan od razloga zašto je najblistavije djelo svog opusa posvetio običnom čovjeku, radniku, težaku, uzdižući ga do najvišeg mjesta društvene skale i čineći ga bestidno, orijentalno, bogatim i moćnim.

Možda su to bili razlozi što je nakon završetka rata nekoliko puta bio hapšen, ali odmah i oslobađan, tako da nije osjetio užas komunističkih kazamata, u kojima su robijali oni koji su morali okajati grijehe kolaboracije, kao i oni koji su iz nesreće svog nesporazuma s novim društvom bili žrtve nepravednih progona. Ipak, Čolaković je prognan iz književnosti i kulturnog života i puna tra desetljeća neće moći objavljivati radove pod svojim imenom, bilo da je riječ o originalnoj književnosti ili prijevodima sa mađarskog jezika. Piše i radi tvrdoglavom upornošću čovjeka koji vjeruje da je nepravedno osuđen na šutnju, a zbog gubitka “književnih prava”, svoje duhovne potrebe zadovoljava nesmiljenim prevodilačkim djelovanjem. Priređuje antologije austrijskog i mađarskog pjesništva, prevodi Kodalyja, Illyssa i Wagnera.

Razočarenje u Maka Dizdara i Hamzu Humu

Sve to vrijeme vodi intimni dnevnik, u kojem iznosi sumnje i dileme, otkrivajući svoje strahove i razočarenja. Posebno su ga boljela “izdajstva” kolega književnika, koji se, zbog straha, zavisti ili nečega trećeg, nikad nisu bili spremni založiti kod komunističkih vlastodržaca tražeći njegovo javno rehabilitiranje. S dozom gorčine piše o pomoći koju je tražio i koju su mu uskratili Mak Dizdar i Hamza Humo, za koje je vjerovao da su iskreno odani zajedničkom prijateljstvu i za koje je bio uvjeren da imaju velik autoritet među komunističkim birokratama. Do smrti živi u Zagrebu, neuspješno nastojeći ispraviti nesporazum koji je imao s novim društvom, svjestan, ipak, da je njegovo naivno i benigno pristajanje uz endehazijski režim bilo nešto sramno i nečasno.

S padom komunizma počinje rasti interes za Čolakovićevo djelo. Legenda o Ali-paši postaje dio lektirskog kanona, a sam roman rado čitana knjiga. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini pripovijest se u nekoliko scenskih adaptacija prilagođava pozorišnom izvođenju, a osnovne škole i ulice dobijaju piščevo ime. No, i pored toga, stječe se dojam da Čolakovićevo djelo nije ispravno vrednovano, jer u svim ovim godinama od okončanja rata bosanskohercegovačko društvo malo je toga preduzelo da se objavi piščeva bogata rukopisna zaostavština. Osim toga, što najviše rastužuje, Čolakovićevim imenom koriste se mnogi intelektualci sumnjivih namjera, spočitavajući mu, bez nekog dubljeg razumijevanja, opetovani fašizam i nacizam, a u njegovu odbranu staju neobrazovani epigoni, koji njegovo djelo veličaju zanemarujući neuralgične tačke njegove biografije.

I baš zato pitanje ko je bio Enver Čolaković, pisac veličanstvenog romana Legenda o Ali-paši, i dalje intrigira nemogućnošću da se na njega jednostavno i bezuvjetno odgovori.

Izvor: Al Jazeera