U petak je otvorena Trebevićka žičara. Nekome sasvim nebitan događaj, nekome je izazvao buru emocija. Moja mati kaže da je jučer plakala gledajući otvaranje u direktnom prenosu na televiziji. I ona sigurno nije bila jedina koja je pustila suzu. A, opet, čujem i komentare drugog tipa:
– Šta ste, ba, napravili hampu oko obične žičare, kao da je metro ispod grada otvoren?
– Ljudi bili na Mjesecu prije 50 godina, a mi se ibretimo žičari?
Znam da je to događaj u kojem se miješaju emocije. Moja djeca ne znaju kakva je bila stara žičara. Nikad nisu sjeli u one male četvrtaste kabine, koje su se izvana zaključavale. Mlađe generacije pamte žičaru samo iz priča svojih roditelja. Starije generacije, među koje i ja spadam, žive od sjećanja. Od sjećanja da na Trebeviću, a ni nigdje drugo, nije bilo nikakvih entitetskih linija, da nije bilo različitih tabli i putokaza dobrodošlice, da je čitava država bila zajednička.
Iz sreće u zlo, tugu i suze
Zadnji put sam se žičarom vozio u septembru 1991. godine. Imao sam tada 28 godina i život prepun snova i planova za budućnost.
Jučer sam ponovo sjeo u žičaru i obišao krug. Jučer sam imao 55 godina i 42 dana. Nisam jučer samo obišao krug od podnožja Bistrika do Vidikovca. Jučer sam obišao krug u kojeg je stalo 27 godina.
Šta se sve dogodilo u međuvremenu žičara nije upamtila, ali mi jesmo. Kada bih podvukao crtu i pokušao sumirati godine između, vjerovatno bi zlo, tuga i suze zasjenili sve ono dobro što se u međuvremenu dogodilo. Jer smo, iz relativno sretne i bezbrižne mladosti, uletjeli u rat, kao najveće moguće zlo koje čovjek može napraviti jedan drugome. Izgubili članove porodice, prijatelje, dom, pa čak i lijepa sjećanja. Zlo je bilo prevladalo sve ono lijepo i dobar dio nas i danas život dijeli na tri dijela. Na onaj bezbrižan predratni, pa na ono što se ne može nazvati životom u ratu i na ovaj poslijeratni put neizvjesnosti, brige i nadanja u bolju budućnost, prvenstveno naše djece, jer mi smo već duboko u drugom poluvremenu svojih života.
Zato nama žičara nije samo desetak stubova i tridesetak kabina. Nama je žičara simbol obnove, simbol pobjede nad destrukcijom, pa i simbol sjećanja na neka ljepša vremena. I zato, kada se neko sljedeći put naruga ili pokuša omalovažiti jučerašnje otvaranje žičare, neka se sjeti da nije dirnuo u metalnu konstrukciju, nego u naše emocije.
I dalje čekam centralu u ulici Hiseta
Kao što je obnova Starog mosta u Mostaru bila simbol pobjede i spajanja dvije strane Neretve, obnova Zetre bila simbol pobjede sporta i muzike nad haubicama, tako je i otvaranje žičare u srcu svakog Sarajlije puno više od puke ceremonije.
Kao što jutros napisa u svom Facebook statusu moja draga drugarica Senada, kad o nečemu pišu The Guardian i i Reuters a da nije u pitanju politika ili ratna razaranja, onda to nije šala. Bio bih presretan kada bi se uskoro bio obnovljen objekat o kojem sam već pisao nekoliko puta. Električna centrala u ulici Hiseta. Vjerovatno prva zgrada koju sam u životu vidio sa prozora svog stana. Zgrada iz koje je potekla struja puno prije nego u nekim evropskim metropolama, zgrada koju je čuvao Valter i zgrada koja je trenutno prekrivena jumbo plakatima da se gosti našega grada valjda ne isprestrave na samom ulazu u najužu gradsku jezgru.
I od srca se nadam da će uskoro neka nova sarajevska djeca staviti sanke na leđa (sada mogu u ove gondole i bicikla), popeti se žičarom na Vidikovac, pa pješačiti jedan dio do nekadašnjeg “Prvog šumara”, a sadašnjeg “Pino nature” hotela, sjesti na klupe kod trim staze i izvaditi iz ruksaka sve ono što su im roditelji spakovali za jelo: I tople uštipke, i komade pite, i teglu ajvara, i veknu svežeg hljeba… i nakon toga uživati u spuštanju u svoje ulice širom Sarajeva, kao što smo mi nekada davno.
Pogled na naše Sarajevo
I, da se razmijemo, ona stara žičara iz 1959. godine sigurno ne bi mogla izdržati do 2018. godine. Da nije bilo rata, siguran sam da bi već bila zamijenjena boljom i savremenijom. Ali, u miru su emocije puno smirenije i drugačije.
I uopšte nije bitno da li se zove žičara ili uspinjača, da li su na njoj gondole ili kabine, zaključavaju li se izvana ključevima ili hidraulikom, puno je bitnije da je opet tu.
I da ću konačno moći sjesti sa svojom djecom u nju, kao što su nekada naši roditelji sa svoja dva sina. Samo što ću ovaj put ja sjesti i sa dvoje unučadi. I sa majkom, bakom i prabakom. Jer, dugo smo čekali i – dočekali. Uživati u najljepšem pogledu na svijetu.
Pogledu na naše Sarajevo.
Izvor: Al Jazeera