Svi znamo onaj trenutak kad se sjedne i popije pa priča pobjegne u neke davne dane. Kako je prije bilo – bolje ili gore. Kako su jedni izgradili luke, drugi željeznice. Kako nam je jedno carstvo dalo škole, a drugo struju. Kako su Talijani gradili knjižnice, ali su uzeli jezik. Kako su Turci gradili bolnice, ali uzeli pismo, kako su Austrijanci gradili ceste, ali uzeli novac. I nekako uvijek priča završi na uniji južnih Slavena u svoje dvije faze, jedna kraljevska, a druga komunistička.
I svi imaju nešto za reći i napomenuti, ali kako god da se ljudi razlikovali ili slagali, ima jedna stvar za koju svi znaju da je vrlo nova na ovim prostorima. Sloboda govora. Neki će otići toliko daleko, pa će tvrditi kako je to uzrok svih neslaganja i opresija. Kako je to razlog raspada velikih carstava i socijalističkih federacija. Sloboda da građanin kaže što misli u jezgri je stabilnog društva.
I zaista, tko nije čuo priču od djedu, stricu ili susjedu koji je nešto krivo rekao ili zapjevao i odmah je završio u zatvoru. Kakva je to država, da se pjevati ne može na miru? I svaka država na ovim prostorima, a mi u Zagrebu smo ih šest promijenili u sto godina, imala je neki oblik ograničavanja slobode govora.
Da je moj pradjed na glavnom trgu izjavio kako je car glupan, ili ne daj Bože, da je to napisao u novinama, sigurno se ne bi dobro proveo. Da je moj djed to ponovio za kralja ili poglavnika, ili moji roditelji za komunističkog vođu, snosili bi posljedice. No iako se to može nazvati manom takvih društvenih uređenja, ona to nisu sakrivala.
Sloboda govora
Vanjski neprijatelji koji nikad ne spavaju i besane noći provode u komunikaciji s domaćim izdajnicima, koji kroz slobodu govora šire ideje koje će zavarati narod i zbuniti ga. Propaganda koja nam je svima znana. I zato nije čudno da je dolaskom demokracije, sloboda govora bila istaknuta kao jedna od najvećih vrijednosti koje će nove samostalne republike ponuditi svojim građanima.
Hrvatska je pogotovo bila oduševljena tom idejom. Napokon možemo pričati što hoćemo, i možemo pjevati što hoćemo. I možemo vrijeđati koga hoćemo. I možemo prijetiti kome hoćemo. I sve smo željeli iskušati.
Tako su pederi poslani na Goli otok. Svi Srbi su završili na vrbama. Žene su za madrac. Židove pobiti, a muslimane i crnce poslati nazad otkud su došli. Ne u stvarnosti, nego u našim oratorskim bravurama. I nisu iskušavali tu svoju novu sloboda da govore što ih je volja samo obični građani, već i profesori, akademici, pa čak i predsjednici.
I tako je to postalo uobičajeno. Uvrede, prijetnje, prijetnje smrću, prijetnje smrću cijeloj obitelji. Nije se ljudima svidjela sva ta sloboda, ali su zaključili da je to dio novog svijeta. Političari su sve to dopuštali, jer u moru slobodnog govora, prava kritika bila je samo jedan val. I oni su se mogli povući u svoje dvere, gdje u zajedno s urednicima medija dogovarali neka “pristojna” i “objektivna” ograničenja slobode govora. No onda su došli brzi internet i društvene mreže.
Samostalni fenomen
Danas je osoba koja se dere na trgu “Vlada je kriminalna” luđak. Ali onaj koji to napiše kao status je normalan. Normalan zato jer to svi rade. Danas je norma na internetu podijeliti svoje misli, ali ih ne ispoljiti u stvarnosti. To je čak postalo toliko uobičajeno, da je “Facebook prosvjed” postao samostalni fenomen.
Ideja da ljudi govore jedno, a rade (ili ne rade) drugo. Kritika je postala slobodnija, a kad je čovjek slobodan, postala je iskrenija i emotivnija. Ono što je prije bilo rezervirano za šankove i privatna druženja, postalo je šerabilno i skuplja tisuće lajkova. I odjednom se ono što ljudi zaista misle, počelo prelijevati u javnost. I tu je nastao problem.
Dok su političke elite, koje se kunu u slobodu govora, mogle ju izbjeći ili je kontaminirati, svatko je mogao govoriti što želi, ali kad su “izgubile kontrolu nad slobodom” morale su reagirati. Kako naš premijer Plenković ima manju moć od Facebooka, a biskupu Košiću doseg utjecaj ne može povećati niti “promote” opcija, odlučili su se za jedinu mogućnost koja im je dostupna. Sila.
Tako je u zadnjih mjesec dana uhićeno čak pet osoba zbog sadržaja svojih statusa i poruka, posve rušeći mit o demokratskim vremenima “slobode govora”. Građani koji su uhićeni, različitih su političkih uvjerenja i godišta. Neki su mladići koji žive u Austriji, drugi su dalmatinski branitelji u svojim sedamdesetima.
Kritika vlasti
Ono što ih povezuje jest kritika vlasti. I ne bilo kakva kritika, već ona surova i ljutita kritika. Ona u kojoj se ne pronalazi konstruktivno strpljenje nekog Šveđana, već jarosni gnjev jednog prevarenog Hrvata. Kritika koja ne traži objašnjenje, već kritika koja zaziva revoluciju. Ono što spaja sve te ljude, očigledan je bijes prema strukturama vlasti. Želja da se s njima obračunaju, pa makar nasilno, pa makar u borbi. Njihovi statusi i poruke, posve oslobođeni straha da će ih morati ostvariti, prepuni su prijetnji i psovki, ali u svojoj biti, prepuni su nemoći.
“Strijeljat ćemo vas”, “Ako vas vidimo na cesti, kamenovat ćemo vas”, “Ako ne prestane, sve ćemo vas pobiti”. Ako se dogodi ili nastavi događati ovo, mi ćemo napraviti ono.
Radi li se o prijetnjama? Ako su poslane direktno na inbox, vjerojatno. A ako su napisane kao status na vlastitom Facebook zidu? Kao komentar pod tekstom? Kao poruka prijatelju? Jel’ problem što se mogu javno vidjeti ili što ih se osmisli? Ako su napisane u mailu ili SMS poruci? Ako su dovoljno ozbiljne prijetnje da su premijer i biskup poslali pet ljudi u zatvor, zar ne bismo mogli provjeravati i pisma? Telefonske pozive ili razgovore za šankom?
Jednakost za sve
I ono najgore, zar ne bismo trebali biti jednaki prema svima? Za sve one pedere na Golim otocima, za sve one Srbe na vrbama, za sve one žene po madracima i sve crnce koje moraju nazad u Afriku. Za sve one “fašiste” koje treba utopiti i sve one “komunjare” koje treba strijeljati. Sve one lijeve, desne, naše i vaše koji stalno ginu po zidovima, grupama i komentarima, zar neće netko sa sve to odgovarati?
Ili se možemo vratiti staroj maksimi “Neka baci tužbu prvi, koji je bez statusa.”
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera