Ferhadijom kao minskim poljem

Ako je kiša, ovdje se gaca po lokvama. Ako je snijeg, hrpe očišćenog snijega stoje danima i tope se... (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad ne poginu čovjek nek idan na Ferhadiji. Na onom djelu glavnog sarajevskog šetališta čim se uđe od Katedrale, odjednom, u masi šeteča posrnu jedan muškarac, tako, pedesetogodišnjak. Zamlatara rukama, grčevito, kao da hoće da se uhvati za kakvo nevidljivo uže. Zabaulja bespovratno, neuspjevši ni naočare da prihvati što mu skliznuše s nosa.

Nije ispustio krik. Od njega se čulo samo neko rastegnuto „aaaa…“, puno zaprepaštenosti, kao da ne vjeruje da će se prostrti po pločniku naočigled desetine ljudi i da sve to traje daleko duže nego bilo koji pad kojem je prisustvovao. Taj neobičan zvuk privuče pažnju prolaznika.

Gospođa, vjerovatno supruga, koja je šetala sa njim, samo je stajala i, šokirana, nijemo posmatrala kako ovaj gramba kroz vazduh i nema za šta da se prihvati. Sve se odigralo tako brzo da ni ona, ni bilo ko od nas što smo išli iza njih nije imao vremena da bilo šta uradi kako bi ga spasao. Uspjela je tek ispružiti ruke, beznadno, kao da su joj pljačkaši, projurivši kraj nje na motoru, istrgnuli torbicu iz ruke.

Opasnost na sve strane

Stajali smo nemoćno i iščekivali da se prostre po pločniku. Ali ne udari dole. Ipak ga je spasilo to bespoštedno grambanje koje je svima nama izgledalo tragikomično. Zahvaljujući zamasima ruku, uspio je da pomuti inerciju koja ga je nosila i da u dva navrata odloži svoj neminovan pad. To ga je održalo nekoliko metara na zateturanim nogama i on u posljednjem trenutku udari na grupu momaka koji su išli ispred.

Kako je samo prije nekoliko trenutaka iz pravca Baščaršije prošla grupa mladića i djevojaka u bijelim majicama dijeleći „besplatne zagrljaje“ , tako se oni mladići na koje je čovjek udario nisu nešto posebno prestrašili. Mislili su da ih opet grle, ovaj put s leđa, njihovi vršnjaci koji hodaju Ferhadijom i kliješte rukama sve redom. Tako su se i rastali, spašeni i njegovi spasioci, zagrljajem, smiješeći se, prvi zbog toga što se sve ipak završilo sretno, drugi vjerovatno razgaljeni silnim zagrljajima što su tog dana Ferhadijom pljuštali sa svih strana.

Nakon tog pozdrava sve se razjasnilo. Dok je žena kupila okvir i polomljena naočarska stakla, čovjek se vrati ka mjestu na kojem je posrnuo. I, kao da gnječi glavu zmije koja ga iznenada ugrizla, nagazi nogom na pločicu koja je, poput krokodila iz močvare, jednim rubom virila iz pločnika. Ispod nje diže se klepet kamena o kamen i nekakvo sipljivo disanje, kao da je nagazio po kovačkom mijehu. To ga još više nadraži i on još nekoliko puta udari o ploču, poprativši udarce psovkama kojima je častio vlast, načelnike, gradonačelnike i skupštinu.

I zbilja, Ferhadija je, od Katedrale pa sve do Slatkog ćošeta, poput kakvog minskog polja. Umjesto mina vrebaju razvaljene ploče. Bićete sretni ako nagazite na neku koja će samo začandrkati pod vašim nogama i za tren vas prestrašiti, ili pak, ako je kiša, pljusnuće vas odozdo i zaprljati vam donji dio pantalona. Nikakvu posebnu prijetnju ne predstavljaju ni onih nekoliko koje su izvaljene potpuno, njih ćete vidjeti i zaobići. Najopasnije su one koje su jedan kraj dignule iznad površine pločnika. Njihova ivica opasno prijeti da udarite u nju, sapletete se i prostrete se koliko ste dugi, pogotovo ako nije gužva pa da udarite na nekog ispred vas. Njih je najviše, vrebaju poput odskočnih mina.

Izbori i pločnik

Treba preporučiti Javnom preduzeću Ceste Federacije da onu ploču sa natpisom „Vozite na vlastitu odgovornost“, što su je stavili na ulazu na magistralnu cestu Bosanska Krupa – Bihać, pa je poslije povukli, prebace ovamo, u Sarajevo, na Ferhadiju. Da se ne baca uzalud. Umjesto „vozite“ treba staviti „šetate“, i mirna Bosna. Ovdje zaista kročite pločnikom na vlastitu odgovornost, kao da ste na kakvoj zabačenoj kaldrmi ostaloj iz vremena Rimskog Carstva, a ne u centralnoj ulici centra glavnog grada jedne države, čija se vlast pritom hvali kako je u prošloj godini posjeta turista bila rekordna.

Pločnik na Ferhadiji, ako me sjećanje dobro služi, mijenja se svake druge godine, a svaka druga godina u BiH je izborna. Kada je postavljen ovaj pločnik, koji je već potpuno propao, i najvećem laiku je odmah bilo jasno da neće dugo izdržati, jer nigdje nisu ugrađeni propusti za vodu. Ako je kiša, ovdje se gaca po lokvama, ako je snijeg, hrpe očišćenog snijega stoje danima i tope se, razlijevajući se između pločica i izgrizajući fuge.

Radi li se ovo namjerno? Smije li se zaključiti da se svjesno ne ugrađuju odvodi kako bi preduzeće koje izvodi ove radove svake druge godine imalo zagarantovan posao? Drugačije je teško razmišljati a da se čovjek ne osjeća budalom. Evo, od Slatkog ćošeta pa kroz Sarače, i cijelom Baščaršijom postavljeni su odvodi i  pločnik je „ko nov“. Zašto tako nije u Ferhadiji?

Uz sve to, vjerovatno će se, kao i uvijek, čekati još nekoliko mjeseci da se počne sa radovima na rekonstrukciji. Tako ćemo opet usred turističke sezone, u gradu koji se hvali svojim turističkim potencijalom i svojim duhom zbog kojeg nas ljudi iz cijelog svijeta posjećuju, imati raskopanu jednu od glavnih ulica, kao što smo prošle, rekordne po broju posjetilaca, cijelo ljeto imali raskopanu Obalu Kulina bana. Naše raskopane ulice, naši smrtonosni pločnici, ponekad puno snažnije govore o našem duhu od naših reklama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera