Piše: John Terrett
U digitalnoj eri ko bi pomislio da se i dalje uveliko koristi filmska traka?
Nakon svega, možete slikati digitalnim fotoaparatom koliko često želite i sve vaše fotografije postaviti na internet i podijeliti.
S druge strane, filmsku traku morate staviti u fotoaparat. Možete snimiti ograničen broj fotografija i morate čekati barem nekoliko sati – ako ne i dana – da film bude razvijen.
Međutim, izgleda da velika zajednica fotografa ipak voli stari način fotografije, a u tome ih podstiču barem dvije globalne kompanije.
Saznao sam više u New Yorku, gdje obje kompanije imaju svoje fotografske radnje.
Ako upitate Bena Morrisa, smirenog Engleza i profesionalnog modnog fotografa, da bira između filmske trake i digitalne fotografije, svaki put će izabrati filmsku traku.
“Postoji nešto u filmskoj traci što je dublje, čak i kad koristite blic ili snimate pod prirodnim svjetlom – boje su zaista neuporedive”, kaže on.
Ben nije jedini koji preferira filmsku traku.
Fotoaparati iz Hladnog rata
“Fotoaparati postoje već dugo”, kaže Liad Cohen, šef američke podružnice bečke kompanije Lomography.
Lomography sebe naziva “kompanijom načina života”, a svoje mušterije zove “Lomografima”, a ne fotografima.
Njihov najpoznatiji fotoaparat je Lomo LC-A, koji je impresionirao osnivače Lomoa, grupu austrijskih studenata umjetnosti, kad su ga primijetili u Rusiji.
To je bilo prije 20 godina, a danas, kroz globalnu mrežu prodavnica i putem interneta, Lomo prodaje filmske trake i sovjetske i kineske fotoaparate iz perioda Hladnog rata. Mnogi su prepravljeni i obojeni po posljednjoj modi.
“Ne želim da moja sjećanja izgledaju kao digitalne fotografije”, kaže Cohen.
“Želim da izgledaju kako izgledaju onako kako ih se sjećam – te slike su malo mutne, ponekad malo zamagljene.”
Ljubitelji filmske trake kažu da su i oni znatiželjni kakve će biti fotografije koje su uslikali, ali i priznaju da je čekanje da film bude razvijen dio zabave.
“Kad dođem da razvijem film to je kao jedna vrsta malog iznenađenja”, kaže jedan entuzijasta.
Drugi dodaje: “Mislim da nije kreativno stalno fotografirati pa brisati fotografije. S pravim fotoaparatima niste sigurni šta ćete dobiti.”
Zaposlenici kompanije The Impossible Project (Nemogući projekat) ili TIP, još jedne austrijske firme, ne traže od svojih mušterija da čekaju razvijanje filma.
Traže im, međutim, da pretraže tavane, podrume i ladice i pronađu instant-fotoaparate iz 70-ih i 80-ih.
Bogatstvo boja
TIP je otkupio posljednju fabriku Polaroid filmske trake na svijetu – u Holandiji – i sada prodaje modernu verziju te trake za stare fotoaparate, na veliku radost entuzijasta.
Ulli Barta, koja vodi američku podružnicu ove kompanije, rekla je: “Kada držite fotografiju u rukama to je konekcija i kvalitet koju ništa ne može zamijeniti.”
U TIP-ovoj radnji na Manhattanu sreo sam profesionalnu fotografkinju Eve Stuart, koja je kupovala prepravljeni Polaroidov fotoaparat za svoj studio.
“Osim običnog fotoaparata sa sobom svugdje nosim i Polarod i eksperimentiram, nadajući se da ću snimiti neke dobre fotografije”, kaže ona.
“To nudi takvo bogatstvo boja.”
U stanu Bena Morrisa vidim da je i on očigledno “kupio” ideju korištenja prave filmske trake.
Međutim, hoće li to opstati ili se samo radi o trendu?
“Dok god dovoljno ljudi koristi filmsku traku i shvati korist ovakvog snimanja nad digitalnom fotografijom, ne vidim uopće razloga zašto bi filmska traka ikad nestala”, kaže Morris.
Ako je suditi po uspjesima kompanija Lomography i TIP, sigurno je da neće.
Izvor: Al Jazeera