Piše: Jelena Kalinić
Nevjerovatno brz razvoj biotehnologije te perspektive koje ova oblast nudi, doveli su do jednog interesantnog paradoksa – da, s jedne strane, svijest laika teško može pratiti i shvatiti nove stvari, a da, s druge strane, imamo sve veći broj onih koji su u stanju preduhitriti novitete.
Sve je veći broj amatera-hobista koji se bave tzv. „garažnom“ biotehnologijom ili, kako to Amerikanci, skloni akronimima, vole nazivati „DIY“ – „do it yourself“ biotehnologijom. U svojim improviziranim laboratorijama oni rade, govore sve što se radi i u visokospecijaliziranim „mainstream“ laboratorijama univerzitetskih instituta i biotehnoloških korporacija. Mali „kućni“ laboratorij može se napraviti za sumu od nekoliko hiljada dolara, pri čemu je imperativ na improvizaciji svega onoga što se može improvizovati – kao inkubator na 37oC DIY istraživačima će dobro poslužiti i vlastiti pazuh, dok najveće uloge moraju staviti na profesionalne uređaje (PCR, HPLC, UV – spektrofotometar…) koje mogu kupiti i polovne.
‘Gdje niko nije kročio’
Šta oni žele? Garažna biotehnologija se želi predstaviti kao otvoreno društvo slobodnih istraživača i hobista, koji međusobno razmjenjuju znanje i „idu tamo gdje niko nije kročio prije“. Demokratizacija istraživanja i strast ka tehnologijama genetičkog inženjeringa su stvari koje spajaju ove ljude. Oni smatraju da DIY biotehnološki pokret ima potencijala da napravi tehnološku revoluciju, pa čak i da plasira svoje komercijalne biotehnološke proizvode na tržište, kroz neka mala ili srednja preduzeća. Međutim, stigma biohazarda nije mimoišla ni ovaj pokret. I kako bi, kada sama ideja da neko, možda, u svom podrumu ili kuhinji pravi neki eksperiment čiji bi krajnji ishod mogao biti neki izuzetno opasan patogen, ne zvuči umirujuće. Zato je FBI počeo slati svoje agente na konferencije DIY biotehnologa.
Da li bi ovaj fenomen, zaista, mogao pokazati značajnije rezultate? Čak se i DIY biotehnolozi slažu u odgovoru na ovo pitanje, koje, otprilike, glasi: „Da, ali se moramo mnogo toga odricati i vrlo često moramo za večeru jesti samu rižu?“ Ko voli, nek’ izvoli.
Projekat „The Glowing Plant“ nedavno je bio u žiži interesovanja američke javnosti, jer je demonstrirao napore ljudi koji se bave DIY biotehnologijom da pokažu javnosti šta se sve može učiniti sa relativno malo sredstava.
Sve je veći broj amatera-hobista koji se bave tzv. „garažnom“ biotehnologijom ili, kako to Amerikanci, skloni akronimima, vole nazivati „DIY“ – „do it yourself“ biotehnologijom.
Međutim, supersoničan razvoj biotehnologije i biologije uopšte iznjedrio je još jedan subverzivni pokret. Biohakeri vjeruju da ništa nije nemoguće za njih. Oni mogu provaliti u baze podataka biotehnoloških korporacija i ukrasti podatke o identitetu pacijenata ili donora uzoraka ćelija ili otkriti polisu osiguranja i bankovni račun korisnika medicinske usluge, otvoriti vrata koja se otvaraju samo na određen otisak prstiju i još svašta nešto.
I dok biotehnološke korporacije i medicinski instituti tvrde da je privatnost podaka zagarantovana, biohakeri se mirno igraju i dokazuju suprotno – otkrivaju ranjivost sistema. Stručnjaci već sada upozoravaju na to da je samo pitanje dana kada će doći do „curenja“ povjerljivih (genetičkih) podataka o učesnicima naučnih studija. Već postoje studije koje su rađene na 50.000 učesnika i, premda se podaci o analizama trebaju strogo čuvati, oni se vrlo često šalju drugim institucijama, gdje je nivo sigurnosti niži i tu postoji mogućnost da dođe do „curenja“.
Izvan konteksta
Ipak, podaci o genomu su teški i komplikovani za interpretaciju, naročio zato što obično stoje izvan konteksta, tako da otkrivaju mnogo manje o donoru nego obična Google pretraga. Za sada. Jer kako raste naša spoznaja o genskoj varijabilnosti i njenim značenjima tako raste i rizik da otkrivanje podataka o specifičnosti nečijeg genoma koji može naškoditi toj osobi. Kako god, atmosfera nepovjerenja, nesigurnosti i urote, koju stvara javno mnijenje svojim laičkim interpretacijama ovog problema, može natjerati dobrovoljce da se povuku iz nekih izuzetno važnih studija, što, na duge staze, nije nikako dobro. Do „curenja“ će doći kad-tad i sve snage treba usmjeriti na to da se posljedice ovoga ublaže, te reba poticati diskusiju o ovome problemu u odgovornim institucijama.
Slučaj koji vodio na Vrhovnom Sudu SAD-a u vezi s tim da li biotehnološke korporacije mogu biti vlasnici ljudskih gena – preciznije vlasnici patenata na gene, jer su neki gen po prvi put izolovale i klonirale upravo te korporacije (slučaj „America’s Association for Molecular Pathology v. Myriad Genetics“, No. 11-725, patent na BRCA gene), bio je još jedna inspiracija za biohakere. Treba reći da je 13.06.2013. Vrhovni Sud donio odluku da BRCA geni ne mogu biti patentirani, da Myriad nije patenirao ništa novo. BRCA geni se javljaju prirodno i time se prekinuo monopol Myriad Genetics nad dijagnostičkim testovima za rak dojke.
I dok biotehnološke korporacije i medicinski instituti tvrde da je privatnost podaka zagarantovana, biohakeri se mirno igraju i dokazuju suprotno – otkrivaju ranjivost sistema.
Podsjetimo, Myriad Genetics je biotehnološka korporacija iz Salt Lake Cityja, koja je bila minorna sve do trenutka kada je u kolaboraciji sa The University of Utah izolirala i klonirala gene BRCA, koji, ako su mutirani i defektni, povećavaju rizik oboljevanja prvenstveno od raka dojke i jajnika, a u nekim slučajevima i od raka prostate i debelog crijeva. Kako su sve donedavno imali pravo na patent, Myriad Genetics je stekla monopol na dijagnosticiranje (Myriad je jedini proizvođač testova za otkrivanje mutacija na BRCA genima) te monopol nad formiranjem cijena testa (što im omogućava da gotovo beskonačno dugo održavaju visoku cijenu testa, oko $3000). Istovremeno, ljudi koji su se željeli testirati i pacijenti bili su uskraćeni za neko drugo stručno mišljenje, te se stvarala barijera za dalja istraživanja.
Nabijeno emocijama
Pitanje da li se ljudski geni mogu patentirati i posjedovati je bilo pitanje nabijeno emocijama. Na njega nije bilo prosto ni odgovoriti s obzirom na to da je Myriad Genetics tvrdio da oni pokrivaju samo određene varijante gena, koje su izolirane i analizirane.
Ono što je u cijelom slučaju bilo interesantno biohakerima jesu baze podataka koje posjeduje Myriad Genetics. Sa 17 godina iskustva u ovoj oblasti i milionima obavljenih testova u svrhu traženja hiljada mutacija na BRCA genima, koje imaju za posljedicu rak, baze podataka Myriad Genetics-a su pravo blago. Upravo su te baze podataka ono što je Myriad Geneticsu dozvoljavalo aroganciju na tržištu. Krađa ove baze podataka ili njena rekonstrukcija pomoću izvještaja o rezultatima testova razbacanih po hiljadama ordinacija bi doprinijeli demokratizaciji dijagnosticiranja. Vrhovni Sud je zaključio da je održavanje monopola neodrživo i nehumano, ali spremnost biohakera da ilegalno okončaju takav monopol mnogo govori o njihovim potencijalima.
Koliko god običnim građanima bilo teško pratiti dostignuća na biotehnološkoj i medicinskoj sceni, toliko je očito da različiti subverzivni i ne-baš-legalni pokreti to mogu. Nekad u korist nauke i građana, nekad na njihovu štetu.
Izvor: Al Jazeera