“Tko je to zaposlio koliko ja?”, kaže Ivica Todorić, samozaljubljeno, negdje pred kraj odličnog dokumentarnog filma Gazda, u kojem se secira historijat nastanka konglomerata Agrokor. Zadrhtala mu je malo i brada dok je u tom kadru izgovarao rečenice natopljene ljutnjom jer najšire mase, taj obični puk te poneki zabludjeli novinar ne razumiju zapravo koliki je on genij. TV-ekran stoji kao barijera spoznaji dubine Gazdine plemenite duše, koja daje hljeb u ruke desecima hiljada ljudi.
I dok se Todorićevo carstvo naizgled ruši u paramparčad, a Hrvatska uz zvuke dance popa u izvedbi poslovnog konsultanta Antonia Alvareza III postaje 22. ili 23. ruska republika, spektakla (krvo)žedni mediji rastavljaju na atome i izvrću naopačke i Gazdu i 60-ak kompanija što ih je, pričaju svjedoci, dobio “za kikiriki”, odnosno kupio za neke nebitne pare u ratu ili malo iza njega. Nakon višedecenijske šutnje, u kojoj se o Agrokoru i njegovom vlasniku nije smjelo, a ni htjelo napisati ništa više od korporativnih PR saopćenja, došlo je vrijeme da se zlurado skakuće oko vatre u kojoj gore Todorićeve ideje o bezgraničnom širenju i neograničenom bogatstvu, skupa sa snom o hrvatskoj gospodarskoj moći.
Ne čuje se u toj medijskoj halabuci eho pitanja arogantnog vlastelina. “Tko je dao posao tolikim ljudima?” Kao da Đavo lično pokušava naći opravdanje za ovaj strašni epilog tajkunske pljačke eufemistički nazvane “privatizacijom” eks-jugoslavenskih država, i to u činjenici da su Gazda i ini wannabe todorići (jer Ivica je ipak, kako sam reče, “jedinstven čovjek”), posijani od Vardara pa do Triglava, ipak nekome nešto dali i da nisu samo uzimali, grabili, otimali…
Heroji ratnoprofiterskih ofanziva
Razornije od njihovog destruktivnog utjecaja na ekonomije ovih naših država djeluje ta inaugurirana kolektivna svijest da mi, radnici, ne radimo kao slobodni pojedinci koji udružuju svoje intelektualne i fizičke kapacitete unutar određene organizacije, realiziraju lične i kolektivne poslovne rezultate i stvaraju neku dobit toj organizaciji i društvu te dobijaju adekvatnu naknadu potrebnu za ispunjen život nas i naših porodica. Ne, mi ne radimo zato što smo sposobni i obrazovani, vrijedni i požrtvovani, mi ne radimo zato što naš posao treba ovoj zajednici i zadovoljava neke potrebe njenih pripadnika, mi radimo zato što nam je to Gazda dao.
A kako nam je dao tako nam može i uzeti. Kao što lakomo uzimaju kredite da pokriju rupe u svojim finansijskim izvještajima, kao što halapljivo uzimaju bonuse na naštimane poslovne rezultate, kao što mahnito uzimaju nekretninu za nekretninom kao zalog za svoje kockarske poslovne poduhvate, tako nam te gazde uzimaju poslove i firme kojih ne bi bilo da nije nas. Zato se, uz svesrdnu logističku podršku impotentnih sindikata, kao vrhunac sreće u životu prezentira činjenica da uopće imamo posao.
Kao mač nad glavom vise premještaji na teže i zahtjevnije poslove, smanjivanja ionako mizernih plaća, psiho-fizičko maltretiranje kao uvod u otkaz kako bi se, u konačnici, postigao efekt gromoglasne tišine, u kojoj nikome ne pada na pamet da mudro rukovodstvo priupita neugodna pitanja, poput onih o visini primanja, godišnjem odmoru, plaćanju prekovremenog rada…
Tako su nas ti tranzicijski junaci i heroji ratnoprofiterskih ofanziva te njihovi poslijeratni imitatori polako navikli da ne pitamo ništa i živimo tišinu u kojoj se čuje samo aplauz njihovih poslušnika i ađutanata. Umorili su nas strahom da ćemo izgubiti nešto što se zove “redovan posao”, taj posljednji privid normalnosti života u društvima poremećenih i razorenih vrijednosti. Kao što su u ratu i nakon rata igrali na kartu bezobrazne kohabitacije s političkim centrima moći, tako danas igraju na kartu da nikome nije u interesu otkrivanje njihovih prljavih tajni. Saznati kako su potrošili naše resurse i kako nastavljaju pljačkati naše fabrike i naše trgovačke lance znači ujedno i otkriti njihove političke pokrovitelje, većina kojih je još u vlasti ili oko nje.
Ne talasaj, Gazda će se pokvasiti
Pristali smo na igru u kojoj taj njihov “poklon” u obliku, recimo, cjelodnevnog rada na nogama za blagajnom, uz plaću od 200–300 eura, koji će dijelom biti isplaćeni u bonovima, sve više postaje jedino mjerilo naše vrijednosti. Doveli su nas do toga da više ne vjerujemo u sebe ni u društvo jednakih šansi nego samo u mit o “snalaženju” nadarenih pojedinaca koji su znali prepoznati priliku za otimanje naše nekadašnje zajedničke samoupravno-socijalističke imovine, bez posljedica. Pretvorili su nas u samosažalijevajuće kmetove koji gunđaju sebi u bradu i trpe zulum zato što su zamjenjivi
Zato će epilog krize Agrokora jasno pokazati kako je – unatoč njihovoj brojnosti i činjenici da najviše gube u slučaju potpunog kolapsa firmi u kojima rade – tih 60-ak hiljada radnika potpuno marginalizirano i izgubljeno. Dok se s jedne strane hrvatska država napela da u prvi plan izgura interese banaka te sačuva Gazdu, a Flipino disco lover Antonio Alvarez III došao zapečatiti snažni upliv ruskih interesa u ekonomiju regiona, s druge strane radnička klasa, proletarijat, prekarijat (možemo ih zvati kako hoćemo) nijemo i prestravljeno posmatra operaciju spašavanja vojnika Ivice. Dok oni postaju veći gubitnici nego što su ikad bili.
I ne pada im na pamet da “ljuljaju brod”, kao u pjesmi grupe Elemental, “dok sve loše van ne ispadne”. Ne pada im na pamet kao što ni nama ne pada na pamet s našim gazdama i našim agrokorima. Radije bi otišli na dno skupa s brodom i kapetanom nego ga zaljuljali da s broda poispadaju pirati koji su ga oteli. Ne talasaj, kažu. Gazda će se pokvasiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera