Piše: Zvonimir Nikolić
Nisam još krenuo ni u školu, a redovno sam, sa starijim bratom i ocem, išao na utakmice. U to vrijeme i Željo je igrao na Koševu, jer se Grbavica renovirala. A ko zna koliko puta sam s rajom dok smo bili klinci otišao i na utakmicu Sarajeva. Stali bi kraj ulaza i gledali ko dolazi sam, pa mu prišli i “usitnili”:
“Čiko, mogu li ja s Vama ući na utakmicu?”
Ne sjećam se da se ikada dogodilo da me je neko odbio. Djeca do 12 godina su mogla ući u pratnji roditelja besplatno i uvijek bi me taj neko uhvatio za ruku i uveo unutra da izgleda kao da sam njegovo dijete. Poslije bi se svi tako uvedeni nalazili i odlazili zajedno da navijamo.
Pa smo malo odrasli i vratili se na našu Grbavicu. Tada nije bilo ni sjeverne tribine, pa iako sam mogao utakmicu gledati sa balkona stana, ipak sam bio redovan na skoro svakoj. Toliko radosti sam doživio na toj Grbavici… A ponekad i toliko tuge, koja se ne može izmjeriti.
Zajedno ‘pitari’ i ‘košpicari’
U našoj raji iz rane mladosti, Seca, Adi, Zlaja su bili “pitari”. Zoka, Samir i ja smo bili “košpicari”. I, to je bilo to. Zajedno na utakmicu, zajedno navijali svako za svoje, “krv pili” danima jedni drugima nakon toga, ali nikada se posvađali nismo. Nikad ružne riječi, a kamoli poteza.
Ko zna koliko derbija sam dočekao sa svojom rajom koja navija za drugi klub. Znali smo zajedno sjediti u kafiću, pa se, ko’ fol, malo mrziti narednih 90 minuta, a nakon utakmice bi opet zajedno sjeli i satima uz piće prepričavali tek odigranu utakmicu.
A onda su došla druga(čija) vremena. Pa sam, već s izvjesnom dozom straha, tada trogodišnjeg sina vodio na utakmice, nastojeći prenijeti mu ljubav prema voljenom klubu. Kao što je nama naš otac. Gledao sam da se negdje sklonim daleko od grupe “vatrenih navijača”, da bismo odgledali utakmicu “bez gubitaka”.
Pa tako i ovaj posljednji, subotnji derbi. Krenuo sam sa sinom, koji je već devetnaestogodišnjak, popili po pivo u lokalnom kafiću i – svako na svoju stranu. On sa svojom rajom na Jug, a ja sa svojom na Sjever.
Ušao sam na stadion sat i 15 minuta prije početka utakmice i bio zapanjen kada sam vidio da su već sve tribine skoro pune. Odavno nije bila veća posjeta, odavno se nije potrefilo ovako lijepo vrijeme, večernja utakmica, svi uslovi za spaktakl…
Demoliranje, rušenje, dim i vatra
A onda su svi ustali i počeli psovati. Navijači Sarajeva su počupali stolice sa tribine gdje su bili smješteni, okačili ih kao “trofeje” na zaštitnu ogradu i krenuli paliti jednu po jednu stolicu. Uz psovke i zvižduke ostatka stadiona, nastavili su s demoliranjem.
Vjerujem da je svaki navijač Želje u tom momentu pomislio: “Pa one stolice smo mi kupovali voljenom klubu, a vidi šta rade od njih?” Pa i samo navijanje, koje je obostrano postalo samo uvreda protivniku, a ne pjesma voljenom klubu. Baklje, petarde, topovski udari… odavno su postali dio našeg fudbalskog ambijenta.
Ali, bacanje baklji na protivničke navijače je nešto strašno. Od jedne baklje sam se spasio bacanjem na pod, a moj drug, koji je doveo suprugu i kćerku na utakmicu i kojima sam sat vremena čuvao ta mjesta, nekon toga je napustio stadion. Pametan, samo im još taj stres treba u životu…
Nakon izjednačenja (1:1), utakmica je prekinuta i bilo je mučno gledati kako baklja pogađa psa vučjaka kojeg drži policajac, kako vatrogasnim aparatom “navijači” Sarajeva prskaju policiju i kako oni momci iz obezbjeđenja bježe na teren od topovskih udara.
I normalno da se čovjek zapita: “Gdje je nestao fudbal? Fudbal koji smo došli gledati?” A gledamo demoliranje, rušenje, dim i vatru.
Topovski udar kao mjerilo ljubavi
Znam, čitam to u komentarima po društvenim mrežama, da mnogi kažu: “Pa, šta hoćete, lomili ste i vi stolice kod nas prije 10 godina?” Ali, zar ljubav prema klubu možemo pokazati samo destrukcijom? Lomljenjem? Štetom? Pa, i Koševo i Grbavica su naši stadioni… Gdje su nestali dlanovi, ruke, grla… zar je topovski udar mjerilo ljubavi?
Da nije bilo rušenja, paljenja i demoliranja, prvi bih odao priznanje navijačima Sarajeva na sjajnom navijanju. Iako brojčano deset puta manji, uspjeli su u nekim momentima zasjeniti kompletan “plavi” stadion. Ali, rušenje…
I pitam se ko sada može na sebe uzeti odgovornost i nepoznato dijete uvesti u stadion, kao što su nas nekada uvodili? Kako bih ja sada svog dvogodišnjeg unuka odveo na utakmicu? Kako da mu prenesem ljubav za Želju? A da se živi i čitavi vratimo kući…
P.S.
Ima na Facebooku jedna grupa, zove se “Bordo-plavi ahbabi”. Znali smo se “milion” puta posvađati i svakodnevno provocirati jedni druge. Sinoć su zajedno gledali utakmicu u jednoj kafani. Svako u svom dresu i svako za svoj klub. A treće poluvrijeme su nastavili uz harmoniku i pjesmu. Aferim, momci! Tako se nekad navijalo u Sarajevu. Zajedno. A sva šteta se svela na količine piva i suhog mesa.
P.P.S.
A utakmica? Trudili su se, bili borbeni i jedni, i drugi. Za razliku od dosadašnjih derbija, na kojima su se najviše natrčali nosači medicinskih nosila i na kojima smo pola utakmice gledali previjanje i valjanje po terenu, ovaj je bio drugačiji. Možda je i rani crveni karton djelomično pokvario utakmicu. A, opet… nije ni čudo što “nismo vidjeli” Evrope. Ni jedni, ni drugi.
Izvor: Al Jazeera