„Mene što se tiče, ja jesam bio za donošenje jedne generalne deklaracije u kojoj bi glavni i najveći dio bio posvećen Srebrenici, zbog obima zločina koji se tamo desio, jer tamo se desio najveći zločin u proteklom ratu. Također, termin genocid, je definisao Međunarodni sud pravde u Hagu i ne bježim od toga da se i on iskoristi. Ali, takođe mislim da je osuda zločina na samo jednom narodu jednostrana i politički nekorektna. Dakle, podržao bih takvu inicijativu (Rezolucija o srebreničkom genocidu, op. a.) jer je on utvrđen i potvrđen odlukom Međunarodnog suda“.
Ovo je politički stav Mladena Ivanića, predsjednika PDP-a iz aprila davne 2010. godine iz intervjua magazinu Dani. Poslije je preštampan u hiljade primjeraka i na dan izbora osvanuo pod naslovom „Podržao bih rezoluciju o genocidu u Srebrenici“, polijepljen svuda po entitetu RS. Izbore je izgubio.
Zajednička karakteristika
Upravo ovakvo ponašanje, malo jeste – malo nije, „žongliranje“ sa genocidom, karakteristika je svih predstavnika RS-a u Predsjedništvu BiH dok ne dobiju stolicu jedne trećine mjesta predsjednika BiH. Jer im mahom, trebaju glasovi i Bošnjaka u entitetu Republika Srpska.
Ivanić rekao, Ivanić porekao. Ništa sporno.
I sadašnja priča u vezi s revizijom presude po tužbi protiv Republike Srbije bit će „zastarjela“ za samo par mjeseci. Niko se neće sjećati ničega bitnoga, ako odluka suda bude „ne“.
Ta nekonzistenstnost predstavnika vlasti u BiH, njihova je zajednička karakteristika za koju nikome ne polažu račune.
Iz kojeg ugla treba posmatrati posljednji zahtjev za reviziju koji je Sakib Softić u ime države BiH podnio Međunarodnom sudu pravde?
Bošnjaci hoće pravdu. Za pola države koja je iseljena, popaljena, srušena, za sve žrtve logora i da se konačno kazni Srbija, ako je bila umiješana u ove zločine.
Hrvati isto hoće pravdu. Oni se doduše, malo sklanjaju „ukraj“, da se ko ne bi sjetio da je i regularna Hrvatska vojska bila na tlu BiH 1995, te da ih se tereti za zločine u Orašju i Mrkonjić Gradu.
Srbi isto hoće pravdu. Ona se najčešće sastoji u tom terminu „genocid“, odnosno da ne pripadne njima „zasluga“ za to. I da se kazni neko i za njihove žrtve.
Gdje je greška?
Termin po potrebi
Greška je u činjenici da se članovi Predsjedništva BiH poigravaju sa terminima, tužbama, rezolucijama kao razuzdana djeca u vrtiću. Sastaviti ih svu trojicu u istoj prostoriji, nemoguće je već par mjeseci. I svi brane svoje. I ne samo oni. Isto je i na entitetskoj razini. Veto na nacionalne interese obilježio je 22 godine ove države.
Ako je doista Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predstavnik bošnjačkog naroda, samoinicijativno podnio ovaj zahtjev za reviziju presude protiv Srbije, bez saglasnosti druga dva člana Predsjedništva iz reda druga dva naroda – mimo Ustava BiH – legalizirao je sve Dodikove prošle i buduće referendume u kojima se ne spominju druga dva naroda u ovom entitetu: Hrvate i Bošnjake.
I onda se ne treba ni čuditi „genocidu“ sa početka priče. Taj termin je tu samo po potrebi, da se izvuče iz naftalina i da ga i Srbi spomenu kada im zatrebaju bošnjački glasovi. Nakon toga, postaje štamparska greška.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera