Gjenero: Zašto sam toliko zasmetao Vučiću?

'Sad ću Putinu da pošaljem dopis - ako nisi znao, ima Davor Gjenero, taj je mnogo važniji od tebe', rekao je Vučić (AP)

Piše: Davor Gjenero

Godinama nikad ne odbijam dati izjavu kolegama novinarima kad god da me nazovu. Pritom mi je posve svejedno zovu li me iz utjecajnih globalnih medija, ili iz lokalnih radio-stanica i regionalnih portala. Svejedno mi je javljaju li mi se “novinarske zvijezde”, ili početnici. Više nego za ostale, veseli me govoriti za medije iz susjedstva – za slovenske, zato da imam priliku govoriti “materinjim jezikom”, za bosanskohercegovačke, zato što mislim da svi i u susjedstvu, i u Europskoj uniji, imamo golem dug prema toj državi i njenom društvu, a ni za što ne bih propustio svaku priliku da u Srbiji poduprem one koji zagovaraju europeizaciju svoje zemlje.

Uvijek nastojim govoriti otvoreno i ne razmišljam o osobnim koristima, ne pokušavam medijskim izjavama otvoriti neku tržišnu nišu i “uloviti” nekog političara ili stranku kojima bih nudio svoje konzultantske usluge. Svatko od nas je sujetan, pa si i sâm ostavljam prostor za samouvjerenost te mislim da me upravo zbog toga kolege iz medija često zovu.

Izjava Radio-televiziji Srbije, o šansi da do kraja nizozemskog predsjedništva EU-a budu otvoreni pregovori o Poglavlju 23 i da Hrvatska povuče svoje rezerve, jedna je od takvih koje nikad ne bih propustio. S kolegama s RTS-a imam ugodna iskustva suradnje. Novinari te televizije, kad god su me zvali, redovito su bili dobro pripremljeni, poznavali su problem o kome su izvješćivali, pitanja su im bila korektna, a kad sam vidio ono što je objavljeno (to je, doduše, bilo relativno rijetko), nisam stekao dojam da je moja izjava bila zlorabljena.

To što sam izjavu, koja je razljutila premijera Aleksandra Vučića, dao RTS-u tek dva-tri sata prije nego što sam te noći u kritičnom stanju završio u jednoj zagrebačkoj klinici, vjerojatno je svojevrsni dokaz da sam uvijek spreman razgovarati s medijima iz susjedstva, a poruka koju sam htio poslati doista je bila dobrohotna: u pristupnom procesu u EU uvijek se javljaju problemi s nekom od članica, njih odmah treba rješavati dijalogom, a ne pokušati protiv članice lobirati pri Europskoj komisiji, Predsjedništvu EU-a ili “utjecajnim članicama”.

Kao političar starog stila

Kad ste potpuni outsider, ni na koji način ne možete utjecati na to hoće li i kada će mediji objaviti ono što ste im rekli, a naravno, niti hoće li to biti u uvodnim minutama informativnih emisija, ili prvim stranicama novina, ili tek negdje na marginama.

Kad nemate niti političkih ambicija, niti pekunijarnih motiva za javne nastupe, kad ih iskorištavate samo za to da biste promovirali vrijednosti liberalne demokracije, europeizaciju i uspostavljanje trajnog pravednog mira u regiji, reakcija poput ove premijera Vučića, koji s uzvišenim podsmjehom najavljuje da će [ruskog predsjednika Vladimira] Putina upozoriti kako na Balkanu postoji “stručnjak” koji je važniji od njega, može vas tamo rastužiti.

Volio bih da je bivši američki diplomat William Montgomery u pravu kad ovih dana tvrdi da je Vučić političar spreman donositi teške i nepopularne odluke kako bi osigurao napredak Srbije. Montgomery, koji nije neovisni analitičar, nego lobist, pritom Vučića uspoređuje sa Zoranom Đinđićem, tvrdeći da poslije Đinđića, pa do Vučića, u Srbiji nije bilo takvog političkog aktera.

Nažalost, u napadu na uređivački koncept RTS-ova Dnevnika, u kome sam ja iskorišten kao argument nekredibilnosti te uređivačke politike, jer da mi se daje značenje veće nego Putinu, Vučić se nikako ne predstavlja kao “donosilac teških odluka”, nego kao političar starog stila, koji vrlo teško prikriva svoju nezajažljivu ambiciju za kontrolom nad medijima.

Pritom, naravno, nije izuzetak – niti u regiji, niti bitno šire, a način na koji to radi ipak je nešto “šarmantniji” nego način na koji medije kritiziraju neki njegovi kolege na usporedivim položajima u susjednim državama. Malo je teže razumjeti zašto je Vučiću toliko važan publicitet njegova “neslužbenog” susreta s ruskim predsjednikom, s kojim se, navodno, sastao slučajno, i to ne kao premijer, nego kao mandatar za sastavljanje vlade.

Neobično je da se mandatar sastaje s utjecajnim međunarodnim akterom, a posebno je neugodno kad se takav susret komentira kao prigoda u kojoj utjecajni lider nastoji “potaknuti” mandatara da nekoga – pojedinca ili stranku – uključi u vladu ili koalicijsku većinu, a da nekoga izostavi.

Paradoksalno je, pak, ako su izbori u Srbiji imali za cilj stvaranje parlamentarne strukture u kojoj će biti moguća ustavna reforma (prije svega, izostavljanje preambule Ustava) nužna u pretpristupnom procesu Srbije, a da se nakon ključnih izbora pobjednik, kao s prvim, sastaje s najistaknutijim protivnikom europske integracije, Vladimirom Putinom, i da je, povrh toga, izrazito nezadovoljan medijskim tretmanom tog susreta.

Neprihvatljivost Putinovih prijedloga

Ako me već apostrofira kao snažniji kontrapunkt Putinu, uzet ću si slobodu reći koju o navodnoj temi njegova razgovora s Putinom i priznati da, kao i svi koji su liberalni demokrati, s jedne, a euroentuzijasti, s druge strane, o sastavu buduće Vučićeve vlade mislim upravo suprotno onome što misli Putin.

On, čini se, smatra da “prijateljskoj zemlji” može postavljati uvjete o svojim personalnim i stranačkim favoritima. To, međutim, jednostavno nije prihvatljivo. Ako je Vučić doista odlučio biti ono što o njemu priča Montgomery, dakle političar spreman na teške odluke kako bi osigurao napredak svoje zemlje, pa i napredak u pristupanju EU, i Vučiću bi moralo biti jasno da onda ne smije popuštati tuđim prioritetima.

U prošlu je vladu hrabro odabrao nekoliko odličnih suradnika, iz vlastite stranke, ali i izvan stranačkih blokova, koji su mu pomogli ubrzati put Srbije prema članstvu u EU, ali i u demokratskoj i ekonomskoj konsolidaciji Srbije. Takvih ljudi u Srbiji ima mnogo, velik ih je broj spreman dati doprinos javnom dobru i neće mu biti teško pridobiti ih za sudjelovanje u njegovom projektu, iako, paradoksalno, ti ljudi time riskiraju više nego Vučić.

Demokratska konsolidacija Srbije, koju u nekim aspektima Vučić dobro provodi, izrazito je važna i za regiju, i za EU. Kad bi, usto, u Srbiji bila stvorena kritična masa potrebna za ozbiljnu euroatlantsku suradnju, sigurnosni rizici u regiji svakako bi se uvelike smanjili.

Kad progovori sujeta

Naviknut sam na to da nas, koji ne sudjelujemo u diobi političke moći, političari gledaju s visoka. Oni razboritiji ignoriraju nas, a kad nas apostrofiraju, to obično ne završi dobro po njih. U Srbiji je, ako je moguće prosuditi na osnovu komentara ispod tekstova na web stranicama novina, većini jasno da Vučić ne progovara o meni, nego da iz njegovih riječi govori njegova vlastita sujeta. Ne obraća se on Putinu kako bi mu prokazao nekoga zagrebačkog bezveznjaka, nego da bi “Putinovim autoritetom” prikrio svoju sujetu u odnosu na medije.

Odluči li se Srbija za ozbiljnu europeizaciju, Putinov autoritet više neće biti u igri, jer autoritet nedemokratskoga vladara “ne igra” u državnom savezu koji se zasniva na vladavini prava, ljudskim slobodama i slobodi tržišta. “Ne igra” niti autoritet političkog lidera koji sustavno pokušava potcjenjivati EU, izigravati njene zajedničke politike, konfrontirati pojedine zemlje članice poigravajući se energetskim argumentima.

Od srca želim Aleksandru Vučiću da mu ovo zazivanje Putinova autoriteta bude jedno od posljednjih u njegovoj političkoj karijeri. To mu želim jer smatram da je europeizacija Srbije važna i za njene građane, i za njene susjede, i za EU.

A ovaj napad na medije, u kome se poigrao mojim imenom, vjerojatno je tek reminiscencija na devedesete, kad je u političkoj areni Srbije igrao posve drukčiju ulogu. Dobro bi bilo da politički stil iz tog razdoblja nestane iz javnosti, da nam svima postane dalek. Psihologija pamćenja osigurava, naime, da lijepe uspomene ostaju, a da one ružne nestanu negdje na marginama. 

Izvor: Al Jazeera