‘Gledao sam kako pored oca ubijaju sina’

Tokom intervjua nisam mogao vjerovati svojim ušima onome šta sam čuo, svjedočanstvima o proživljenim zločinima (Al Jazeera)

Piše: Nidal Magrabi

Mislim da je moje porijeklo imalo ključnu ulogu u odabiru ”zvanja”. Odrastao sam kao dijete protjeranog Palestinca i to sam, nekako, uvijek imao na umu.

U medije sam ušao sa nadom da time mogu nešto promijeniti ili utjecati na nepravdu. Početkom rata u Bosni i Hercegovini osjećaj nepravde se u meni samo pojačao.

Bio sam uvjeren da se nešto može promijeniti ako ljudi vide i čuju istinu. Priznajem, nisam ispunio prvobitna očekivanja. Ratovi i nepravde širom svijeta su se samo širili i postajali prihvatljiva norma.

Međutim, ne vidim drugi put osim ovog. Vjerujem da ovaj posao vrijedi nastaviti ako samo jedan prilog, film ili neki kraći snimak utječu na makar jednog čovjeka da zastane i razmisli o onome što radi.

Dani u logoru

Ideju i poticaj da počnem raditi na filmu ”Logor” dao mi je moj dragi prijatelj i kolega Sami al-Hajj, direktor Al Jazeerinog odjela za Ljudska prava i civilne slobode, koji mi je predložio da produciram i režiram film koji će obraditi pitanje tranzicijske pravde u BiH.

Istražujući, primijetio sam da se genocidu u Prijedoru nije posvetilo dovoljno pažnje. Srebrenica je, zaslužno, prilično obrađena u medijima, za razliku od Prijedora, pa sam tako, na nagovor kolege Seada Kreševljakovića, odlučio preuzeti produkciju ovog filma.

Harun Karčić je uradio mnogo na istraživačkom dijelu produkcije a sama produkcija ne bi bila moguća bez velikog angažmana vrlo talentovanog Emira Zumbula Kapetanovića. 

Tokom intervjua nisam mogao vjerovati svojim ušima onome šta sam čuo, svjedočanstvima o proživljenim zločinima.

Nusreta Sivac, Rezak Hukanović i Šerif Velić su jako emotivno pričali o proživljenim danima u logoru Omarska.

Snimanje ovih intervjua je trajalo nekoliko dana. Bio sam duboko potresen, posebno Rezakovom pričom. Ovaj čovjek je, ni kriv ni dužan, odveden u zloglasnu Omarsku sa svojim maloljetnim sinom.

I sam sam kao otac mogao pretpostaviti veličinu njegove traume. Mislim da će mi Rezakove riječi ”gledao sam kako pored oca ubijaju sina i kako pored sina ubijaju oca” uvijek biti na umu kad čujem bilo šta o Prijedoru.

‘Živim u gradu sa svojim mučiteljima’

Ovo je dio Rezakovog svjedočanstva koje je potresno: „Rođen 1. decembra 1949. godine u selu Donja Sanica, opština Ključ. Od svoje treće godine živim u Prijedoru i sva moja sjećanja iz djetinjstva i kasnije vezana su za ovaj grad.

Osnovnu i srednju školu završavam u Prijedoru, a Višu saobraćajnu u Beogradu. Novinarstvom se bavim od 1975. godine kada počinjem da radim na lokalnom Radio Prijedoru i lokalnim novinama „Kozarski vjesnik“.

Napisao sam sedam knjiga, šest zbirki pjesama i dokumentarni roman „Deseta vrata pakla“ koji je autobiografski i govori o mjesecima zatočeništva u koncentracionim logorima „Omarska“ i „Manjača“ gdje sam bio zatočen šest mjeseci, od maja do novembra 1992. godine.

Roman je preveden na nekoliko jezika, a za englesko govorno područje predgovor je napisao nobelovac Eli Vizel. Roman je doživio nekoliko izdanja u Sjedinjenim Država i Velikoj Britaniji.

Po izlasku iz logora odlazim u Norvešku gdje radim kao urednik novina za bh. građane „Moja BiH“.

Odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma vraćam se u Sarajevo, veoma kratko, a onda dolazim u Sanski Most gdje sam bio urednik na radiju u izbjeglištvu „Slobodni radio Prijedor“. Od 1998. godine sam vlasnik i urednik „Nezavisne televizije 101“ čije je sjedište u Sanskom Mostu.

Ja živim u gradu u kojem je ubijeno više od 4.000 mojih sunarodnjaka, od toga 102 djece. Živim u gradu u kojem sam proveo najsrećnije dane djetinjstva i školovanja i zato ga neizmjerno volim.

U tom istom gradu, mome Prijedoru, maja 1992. iz porodičnog doma, zajedno sa sinom koji tada nije imao ni punih 16 godina, odveden sam u zasigurno najzloglasniji logor u minulom ratu, logor Omarska gdje sam bio izložen najgorim metodama psihičkog i fizičkog mučenja. Tu sam proveo tri mjeseca, a još tri u logoru Manjača.

Živim u gradu u koji se prije godinu dana iz haškog zatvora vratio jedan od mojih mučitelja, Dado Mrđa, i u koji će se za koji mjesec dana vratiti jedan od najvećih ratnih ubica i takođe moj mučitelj – Zoran Žigić.

Ja živim u gradu u kojem je majka Hava Tatarević isplakala sve suze ovog svijeta tražeći svojih šest sinova i muža, nestale u vihoru rata. Pronađeni su u utrobi najveće masovne gobnice Tomašici i konačan smiraj našli su u julu ove godine na mjesnom mezarju u selu Zecovi.

Da li će moj grad ikada skupiti dovoljno moralne hrabrosti i  pogledati u oči ovu majku, heroinu  i sve prijedorske majke koje su izgubile svoju djecu.“

Ovo je film o ubijanju ljudi iz prijedorskog kraja. Ovo je, isto tako, film o preživjelim ljudima iz Omarske, koji su se hrabro vratili u svoj grad. Ovo je film o njihovom doživljaju (ne)pravde.

Al Jazeera Balkans, u saradnji sa Odsjekom za ljudska prava i građanske slobode Al Jazeera Media Networka u Dohi organizuje panel diskusiju na temu “Uloga medija u tranzicijskoj pravdi”. U sklopu panela bit će prikazan i dokumentarni film Al Jazeere Balkans “Logor” koji se bavi tematikom ratnih zločina i ulogom Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu u donošenju pravde žrtvama zločina.

Panel diskusija će biti održana u Gazi Hurev-begovoj biblioteci u Sarajevu 22. decembra 2014. u 17:30.

Izvor: Al Jazeera