Nakon što smo čitavu godinu u Bosni i Hercegovini pričali o GPS-narukvicama za djecu s poteškoćama u razvoju, a nakon smrti desetogodišnjeg Konstantina Jovića na Majevici te potragama za još nekoliko “odlutale” djece u međuvremenu, u Parlamentu Bosne i Hercegovine amandmanski prijedlog za njihovu nabavku u iznosu 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura) odbijen je! Bez obrazloženja i bez rasprave. Zastupnici iz SDA, HDZ-a, SBB-a i SDS-a samo su “pritisnuli crveni taster”, a da nisu ni pomislili šta to znači za djecu i osobe s poteškoćama.
Iako je ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Adil Osmanović javno obećao da će se prijedlog naći u budžetu za 2018. i da je “lako provodiv”, nažalost, ispostavilo se da je po onoj našoj narodnoj “obećanje ludom radovanje” i na glasanju za amandman koji je podnijela zastupnica Maja Gasal-Vražalica prevagnuo je “crveni taster”.
“Nisu to bila dodatna sredstva iz budžeta, već sam predložila da se od već obezbijeđenih grantskih sredstava za kulturu od tri miliona KM izdvoji 200.000 KM, te predlažem da sektor za zdravstvo raspiše javni konkurs za NVO koji se bave djecom i osobama sa poteškoćama, kao što radi i sektor za kulturu. Nakon sprovedene procedure taj NVO, koji bi prošao na konkursu, pristupio bi nabavljanju. No, zastupnicima iz SDA i HDZ djeca i osobe sa poteškoćama nisu ni na pameti, kao ni njihovi problemi”, kaže Gasal-Vražalica.
Misle li na vlastitu djecu?
Mi, roditelji, u totalnom smo šoku, ne vjerujući da čujemo vijest da se od gotovo tri milijarde KM budžeta, koliko ima država Bosna i Hercegovina, ne može odvojiti 200.000 KM za ovako važnu stavku za našu djecu. Je li moguće da je naša vlast toliko neosjetljiva na probleme najranjivijih među nama? Zar je moguće da zastupnici ne znaju da neke stvari u praksi nemaju i ne mogu imati vezu s političkim podjelama? Pitamo ih: misle li na vlastitu djecu? Jer niko nema garant da će biti izuzet iz ove kategorije. Svako može dobiti dijete s poteškoćama, nema tu povlaštenih ili nepovlaštenih. To ne bira naciju, vjeru, stranku, nema granice, ne postoje izuzeci ni po kojem osnovu.
Tome u prilog najbolje ide činjenica kad sam iz Hrvatske dobila poruku koja, između ostalog, kaže: “Poštovana, nakon što smo vidjeli šta se desilo u Parlamentu BiH, i nakon što smo i mi u šoku čitali komentare i vijesti, zanima nas može li se išta učiniti da se to spriječi, možemo li mi izvan BiH, iz Hrvatske, ikako pomoći da se izvrši pritisak, kako pomoći da se ovo ne dopusti?”
Čitala sam poruku nekoliko puta i plakala nezaustavljivo. Tako sam ponosna na ljude, roditelje, sve one koji razumiju. Zar je moguće da nam komšije i prijatelji iz drugih zemalja daju podršku dok naša vlast žmiri, ne čuje i ovako se bahato ponaša prema nama? Bravo, roditelji, bravo, Hrvatska – to je svijest i građanska snaga!
Možemo, svi možemo učiniti nešto jer će prijedlog amandmana biti ponovo na sjednici Doma naroda Bosne i Hercegovine 25. januara 2018. i ponovo će zastupnici imati priliku glasati. Nadamo se, ovog puta s više senzibiliteta i brige za svoje sugrađane.
Apelujemo na savjest i srca zastupnika jer i oni imaju djecu. Znaju šta znači neprospavana noć, dvije ili pet. Neka se sjete da je nama tako cjeloživotno jer imamo djecu s poteškoćama koja u slučaju odlaska od kuće nisu svjesna opasnosti u kojoj se nalaze.
Tako se maleni Ogi želio kupati u rijeci, pa se usred noći iskrao iz kuće i skočio u mračnu Moraču, koja ga je odnijela zauvijek. Dječak Konstantin nije reagovao na pozive, potragu, dronove, helikoptere i nađoše ga mrtvog. Dječak Hari želio je ići na “voz smrti”, pa su ga u papučama i bez jakne na minus deset našli na drugom kraju grada, djevojčica Adelisa željela je ići kod drugarice u Travnik, pa su je našli tek nakon dva dana…
Koliko još djece treba otići, koliko njih trebamo naći beživotnih, koliko još novca iz budžeta mora biti potrošeno na potrage da bi naši vlastodršci shvatili da nema mjesta čekanju? GPS-narukvice spašavaju živote djeci i osobama s poteškoćama, uobičajene su širom svijeta za rješavanje ovog problema i najjeftinija su opcija za sigurnost naše djece.
Znaju li to naši parlamentarci? Hoće li se “probuditi”?
Izvor: Al Jazeera