Građani Skoplja uz ‘zaboravljene’ tokom zimskih noći

Zar je moguće da se u 21. vijeku ponašamo i dalje kao varvarski narodi, ne brinući se o ovim ljudima kao da ni ne postoje? (Ustupljeno Al Jazeeri)

Vraćajući se pješice sa jedne konferencije u starom djelu Skoplja, žureći da što prije stignem kući, kudio sam sebe samog što sam baš morao hodati tu večer pješice na minus pet stepeni, pa makar što se radi o nepunih dva kilometra.

Zime su hladne, dok odjeća za takve događaje i nije baš topla, jer je namijenjena za zatvorene i klimatizovane prostorije, a ne za balkanske zime. Upravo zato i ne volim zimu, jer čak i da izađeš do prodavnice da kupiš hljeb, moraš se oblačiti i umotavati kao da ćeš na skijanje.

Dok sam tako u sebi razmišljao i prelazio bulevar, ugledah čovjeka kako spava na žardinjeri pješačkog prelaza, pokriven samo sa jednim ćebetom, sa kapom na glavi, a pored njega kutija za siću, ako mu se ko uz put smiluje da mu baci nešto.

Već sam po inerciji prešao ulicu, pa sam se vratio nazad, izvadio telefon i uslikao ono što me uznemirilo.

Zar je moguće da se u 21. vijeku ponašamo i dalje kao varvarski narodi, ne brinući se o ovim ljudima kao da ni ne postoje? Nisam se usudio da ga probudim, da ga podsjetim koliko je hladno. Ubrzo sam stigao kući, sročio tekst i objavio sliku na Facebooku sa kritikom do nadležnih institucija, tražeći rješenje za ovakve slučajeve, kao i angažman Crvenog Krsta.

Budući da niske temperature ne ostave nikoga ravnodušnim, stotine građana su podijelile tu sliku u roku od dva dana. U istom momentu se u komentaru oglasila kolegica Sandra iz Crvenog krsta, koja je poslala mobilni tim da ga skloni sa ulice u dnevni prihvatni centar. Čovjek je odbio, pa su mu dali još nešto da se ugrije.

Prošla je još jedna noć, a on je i dalje ležao na istom mjestu, odbijajući premještaj. Kada sam ga upitao zašto, Borče mi je odgovorio da se osjeća bezbjednije kada je sam na ulici, negoli u prihvatnim centrima gdje nema privatnosti, gdje ljudi poput njega kradu jedni od drugih, napadaju jedne druge, a smeta mu i dim od cigareta jer ima astmu.

Dva odgovora

Pitajući se koliko sve ovakvih ljudi ima koji preživljavaju na ulicama, odbijajući smještaj u prihvatnim centrima zbog opravdanih razloga ili zbog razloga psihičkih poremećaja, mogao sam doći do dva odgovora.

Prvi, da ne treba da me je briga ako su sami odabrali, jer postoje prihvatni centri, a drugi, da ne treba postojati opravdanja za nebrigu, jer mi smo prije svega ljudi i ne smijemo gledati druga živa bića kako stradaju od gladi ili hladnoće, bez obzira na razloge. Bar poći do njih svako večer dok su preniske temperature, sa toplim čajem i toplom instant juhom, da se bar na tren ugriju i da znaju da ih neko nije zaboravio.

Zato sam slijedeći dan sazvao kolege i osmislili smo humanitarnu akciju pod nazivom „Pokloni toplinu“, pozvavši sve zabrinute građane da nam se pridruže volontirajući ili sa donacijama, kao i sa informacijama o tome na kojim lokacijama su vidjeli beskućnike da bi zajedno otišli do njih. Lako je biti humanitarac na Facebooku, ali treba to dokazati i u praksi, pa eto mogućnosti da se animira ovo pitanje u javnost i da se da mogućnost svakome da se priključi u jednom dobrom djelu.

Počele su prve donacije i volonteri, a pridružila nam se i jedna humanitarna organizacija s drugog djela grada. Skupljamo se u prostorijama Legisa svako večer u devet sati, pripremimo čaj, juhu ili nudle, po koji sendvič kada donesu volonteri, posebno mladi skopski advokat Janaki ili otac Oliver iz humanitarne organizacije “Sv.Spas” koji su sa nama od prve večeri, pa krenemo na prijavljene lokacije da posjećujemo zaboravljene.

Osim Borčeta koji spava nasred bulevara, a na ulici je već 13 godina, tu su još troje koji spavaju ispod mosta u čaršiji, dvoje staraca iznad 70 godina koji spavaju u napuštenom autobusu na jednom parkingu, jedan koji spava u podzemnom prolazu, dvoje koji spavaju u jednom kiosku gdje ih je pustio vlasnik koji prodaje kikiriki i sjemenke u susjednom kiosku, pa jedan koji spava u staroj napuštenoj fabrici a ima dva fakulteta, još dvoje koje je jedan mladić smjestio u svom kiosku i tako redom.

Od svih njih jedan slučaj nam je vrlo komplikovan, jer čovjek svake večeri spava na različitom mjestu, pa nekada ne uspijemo da ga nađemo.

Pokrenuta inicijativa

Većina njih iz istih razloga ne idu u prihvatne centre, osim periodično kako bi se okupali i promijenili odjeću. Nemaju nikakva primanja, nemaju zdravstvenog osiguranja, žive od milostinje drugih i odbačeni od familije i sistema.

Beskućnici su naši sugrađani zaboravljeni od sistema države, od institucija koje bi trebalo da se staraju o njima. A kada institucije podbace, onda dolaze građanske inicijative da pomognu „zaboravljene“. Za pohvalu je također i inicijativa „Retwitni obrok“ koja u centru grada skuplja hranu svake subote i dijeli je potrebnima.

Da bi se riješilo ovo pitanje, pokrenut ćemo inicijativu da zajedno za okrugli sto sjednu Ministarstvo za socijalni rad, Crveni krst i građanski sektor koji pomaže ovoj kategoriji ugroženih građana. Treba se govoriti o različitim pitanjima i problemima, kao i čuti mišljenje druge strane, odnosno, šta njima treba. A to sigurno nije prihvatni centar van grada, bez uslova za privatnost, već prostor u gradu, gdje bi svako od njih bio smješten posebno i bezbjedno, jer cio je njihov život u jednoj kesi ili torbi koju ne želi dijeliti.

Neki od njih se trude da zarade skupljajući plastiku ili gvožđe u gradu, zato im ne odgovara da budu van grada. Zatim, ljude sa psihičkim poremećajima treba smjestiti u psihijatrijske ustanove, što je prijedlog advokata Janikija, kako bi ih zaštitili od zlostavljanja na ulici.

Otvorit će se još mnogo pitanja i dat će se dosta dobrih alternativa kao odgovor, samo potrebna je dobra volja nadležnih institucija da urade nešto. A do tada, ostaje samo dobar primjer građana Skoplja da se proširi u druge gradove kako ne bi ostavili „zaboravljene“ da se smrzavaju u dugim i nepodnošljivo hladnim zimskim noćima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera